„Hoćeš li da odemo pa da ga pokupimo?"
Priznajmo odmah: sluge iz današnje prispodobe govore iz nas. Njihov je plan logičan, uredan, pobožan čak — njiva je gospodarova, kukolj je neprijateljev, počistimo. To je pitanje koje i mi nosimo, možda najčešće od svih: zašto Bog ne počisti? Zašto pušta da zlo raste — u svijetu, u Crkvi, u ljudima oko mene? Zašto šuti dok nasilnici uspijevaju, a dobri stradavaju? „Hoćeš li da odemo pa da ga pokupimo" — to je molitva nestrpljenja koju je svatko od nas nekada izmolio.
A gospodar kaže: ne. I odmah kaže zašto: „Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu." Iza te rečenice stoji vrlo konkretna slika. Kukolj iz prispodobe jest ljulj (grč. _zizania_) — otrovna trava toliko srodna pšenici da se od nje ne razlikuje dok se ne oblikuje klas. A dotle im se korijenje pod zemljom već ispreplelo. Tko čupa prerano, čupa naslijepo — i čupa oboje. Augustin je tu izrekao rečenicu koju bismo trebali nositi u džepu: „Mi smo samo ljudi — žeteoci su anđeli. Mi bismo se mogli prevariti." Koliko sam puta ja u nekome „prepoznao" kukolj — po izgledu, prije klasa — i pokazalo se da sam gledao pšenicu u rastu?
Ali ostaje pitanje: nije li to Božja slabost? Prvo čitanje danas odgovara, i odgovor je jedan od najljepših redaka Staroga zavjeta: „Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom" Ne: iako si gospodar, nego zato što je gospodar. Samo se nesigurna moć mora dokazivati brzim udarcem; svemoć si može priuštiti strpljivost. Božja se snaga, kaže Mudrost, očituje u tome što „daje pokajanje za grijehe". I tu je razlika koja sve mijenja: ljulj na njivi nikada neće postati pšenica — ali kukolj u ljudskom srcu može. Bog ne odgađa žetvu zato da ne vidi kukolj. Odgađa je zato što čeka obraćenje. Da je sudio odmah, tko bi od nas ostao? Pavao bi bio počupan na putu u Damask, Petar poslije zataje, Augustin u mladosti. Božja strpljivost nije ravnodušnost prema zlu — ona je prostor koji ljubav ostavlja slobodi.
I pazimo: njiva nije samo svijet oko nas. Granica između pšenice i kukolja ne prolazi između „nas dobrih" i „njih loših" — prolazi kroz svako srce, i kroz moje. U Crkvi, kaže Katekizam, na istoj njivi rastu pravednici i grešnici, do žetve. Zato je prerano čupanje opasno i iznutra: grubost prema vlastitoj slabosti, bijes na sebe, koji u revnosti počupa i ono što je Bog u nama tek posijao. Strpljivost s drugima počinje ondje gdje dopustim Bogu da bude strpljiv sa mnom.
„Dobro", reći će netko, „ali dok Bog čeka, zlo raste." Isus na to odgovara dvjema malim prispodobama, gotovo u šali: zrno gorušice, najmanje od svih, iz kojega izraste grm u kojem se gnijezde ptice nebeske; i kvasac koji žena sakrije — baš ta riječ — u tri mjere brašna, četrdesetak litara, dok sve ne uskisne. Kraljevstvo ne raste bukom nego prožimanjem; ne osvajanjem izvana nego kvasanjem iznutra. Gdje je Bog na djelu, maleno je veliko. I zato mi ne čekamo kao ljudi u mračnoj sobi koji se pitaju hoće li ikada itko doći sa svijećom. Čekamo kao ljudi u rano jutro: sunce je izašlo — na Uskrs — i sada čekamo puno podne, kada će „pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega".
Što nam je dakle činiti do žetve? Ne žeti — to nije naš posao. Augustin opet, najkraće što se može: „Nije naša zadaća čupati kukolj — nego biti pšenica." Rasti. Puštati korijen. Donositi klas. A kad u tome posustanemo — kad ne znamo više ni kako bismo rasli, ni kako bismo molili — drugo čitanje donosi možda najutješniju rečenicu današnje liturgije: „ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima." Božja strpljivost ide do u samu našu molitvu: kad zanijemimo, on u nama uzdiše.
Za koji trenutak na ovaj oltar dolazi pšenično Zrno — ono jedno čisto, samljeveno u kruh za nas. I pogledajmo što čini: dolazi u zajednicu pomiješanih, među grešnike i pravedne — i nikoga ne čupa. Hrani. Ovaj tjedan ponesimo s mise jedno ime: osobu koju smo u sebi već počupali — otpisali, presudili joj. Dajmo joj vrijeme koje joj Bog daje. I jednu molitvu za nju — a gdje riječi stanu, neka uzdahne Duh.
„Tko ima uši, neka čuje."
Amen.
↗ Otvori u vrtu →