Kako možemo znati koliko nešto vrijedi?
Cijena neke stvari može biti napisana na računu ili u izlogu. Ali postoje vrijednosti koje se ne mogu izraziti novcem. Njihovu vrijednost prepoznajemo po tome koliko smo za njih spremni dati, čega se odreći i koliko im mjesta dajemo u svome životu.
Današnja čitanja zato govore o srcu koje zna prepoznati ono što je doista vrijedno.
Salomon je kralj. Ima vlast i položaj, ali pred Bogom priznaje: mlad sam, neiskusan i ne znam kako upravljati narodom. Mogao se pretvarati da sve zna, skrivati vlastitu nesigurnost i braniti svoj položaj. Umjesto toga traži „pronicavo srce“ kako bi mogao razlikovati dobro od zla.
Salomonova veličina nije najprije u tome što zna, nego u tome što priznaje da još mora učiti. On traži srce koje sluša.
Mudrost nije samo skupljanje znanja. Čovjek može mnogo znati, a ipak ne znati što je dobro. Može biti sposoban, a donositi odluke koje ranjavaju druge. Može biti uspješan, a potrošiti život na ono što ga ne može ispuniti.
Mudro srce sluša Boga, osluškuje druge i dopušta da bude poučeno. Ono nije pretjerano sigurno u sebe, nego se pita: „Gospodine, što je u ovoj situaciji doista dobro? Što me približava tebi i ljudima, a što me od njih udaljava?“
Takvo je srce potrebno i ljudima iz Isusovih prispodoba.
Jedan čovjek pronalazi blago skriveno na njivi. Možda ga nije ni tražio. Radio je svoj svakodnevni posao i usred običnoga dana naišao na nešto što mu je promijenilo život. Drugi čovjek, trgovac biserima, dugo i ciljano traži. On zna da postoji nešto vrjednije i ne zadovoljava se prosječnim.
Jedan, dakle, pronalazi neočekivano, a drugi nakon dugoga traganja. Tako se i Bog susreće s ljudima. Netko ga pronađe usred svakodnevice, u susretu, bolesti, oproštenju ili iznenadnoj milosti. Drugi do njega dolazi nakon godina traženja, pitanja, sumnji i molitve.
Ali kada pronađu blago i biser, obojica čine isto: ostavljaju sve kako bi zadobili ono što su pronašli.
Isus time ne kaže da Božje kraljevstvo možemo kupiti. Ono je dar. Ali dar treba prepoznati i prihvatiti. Kraljevstvo Božje nije još jedan dodatak svemu što već posjedujemo. Ono je nova mjera prema kojoj prosuđujemo sve drugo.
Posebno je važna rečenica da čovjek „sav radostan“ odlazi prodati što ima. U središtu nije gubitak, nego radost pronalaska. Kršćanin nije prvenstveno čovjek koji je mnogo toga ostavio. On je čovjek koji je pronašao nešto toliko dragocjeno da je sve drugo dobilo pravo mjesto.
Bez pronađenoga blaga odricanje postaje gorčina. Ali kada čovjek pronađe veće dobro, može ostaviti manje.
Zbog mira može ostaviti potrebu da uvijek bude u pravu. Zbog ljubavi može ostaviti sebičnost. Zbog istine može odbiti nepoštenu korist. Zbog obitelji može žrtvovati dio vlastite udobnosti. Zbog Krista može napustiti naviku koja ga zarobljava.
Takav čovjek ne govori samo: „Pogledajte čega sam se odrekao“, nego: „Pogledajte što mi je darovano.“
Apostol Pavao kaže da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. Tu rečenicu moramo razumjeti pažljivo. Pavao ne kaže da je sve što nam se događa dobro. Bolest nije dobra, nepravda nije dobra, izdaja nije dobra i smrt drage osobe nije dobra.
On kaže da Bog i u onome što nije dobro ne prestaje biti prisutan. Nevolje, križevi i gubitci mogu izgledati kao prepreka našim planovima. Često ne razumijemo kako bi iz njih moglo nastati išta dobro. Bog nam ne daje uvijek objašnjenje. Ali daje nam sebe. Vjera znači pouzdati se da on i kroz ono što ne razumijemo može voditi prema dobru, zrelosti i suobličenju Kristu.
Katkad je potrebno mnogo vremena da vidimo ono što Bog čini. Zato nam je ponovno potrebno Salomonovo srce: srce koje sluša, čeka i ne proglašava Božjom kaznom sve ono što ne razumije.
Na kraju Isus govori o mreži u kojoj se nalaze dobre i loše ribe. Slika mreže podsjeća nas na potrebu razlikovanja. Nije dovoljno nešto pronaći ili čuti Božju riječ. Potrebno je dopustiti da ona mijenja naše odluke.
U sadašnjem svijetu dobro i zlo često dijele isti prostor. Tako je i u našemu srcu. U nama postoje plemenite želje, ali i sebičnost; vjera, ali i nepovjerenje; spremnost na ljubav, ali i navezanost na stare povrede.
Isusovu riječ o konačnom razdvajanju ne trebamo slušati sa strahom niti je upotrebljavati za osuđivanje drugih. Ona nas poziva na ozbiljnost: da već danas razlikujemo ono što vrijedi sačuvati od onoga što treba odbaciti.
Na kraju ostaje pitanje: što je moje blago? Što moje odluke pokazuju da mi je najvrjednije? Jesam li od vjere napravio sredstvo kojim želim dobiti zdravlje, uspjeh i sigurnost ili mi je sam Krist najveći dobitak?
Možda je blago već blizu nas, ali ga više ne primjećujemo: Božja riječ koju rijetko otvaramo, euharistija kojoj pristupamo bez čuđenja i divljenja, osoba pokraj nas čiju vrijednost uzimamo zdravo za gotovo, mogućnost oproštenja koju stalno odgađamo.
Molimo zato danas: „Gospodine, podaj nam srce koje sluša. Daj nam oči koje prepoznaju blago, hrabrost da odbacimo ono što je lažno i radost da cijelim životom izaberemo tebe.“
Jer tko pronađe Krista nije ostao bez svega. Pronašao je Onoga u kojemu sve dobiva svoju pravu vrijednost.
↗ Otvori u vrtu →