Koliko smo puta rekli: „Nemam dovoljno“?
Nemam dovoljno vremena, novca, strpljenja ni snage. Nemam dovoljno vjere da bih se nosio s ovom teškoćom. Nemam dovoljno sposobnosti da bih nekome pomogao. Problem je prevelik, a ono čime raspolažem premalo. Tako razmišljaju i učenici iz današnjega Evanđelja.
Pred njima je golemo mnoštvo, mjesto je pusto, a dan se primiče kraju. Ljudi su gladni. Učenici vide stvaran problem, ali jedino rješenje koje pronalaze glasi: „Otpusti narod.“ Neka svatko ode u selo i pobrine se za sebe.
To je razumno i praktično rješenje. Učenici ne raspolažu hranom za toliko ljudi. Ali Isus im odgovara: „Ne treba da idu, dajte im vi jesti.“
Da bismo razumjeli snagu tih riječi, valja se prisjetiti što se dogodilo neposredno prije ovoga odlomka. Isus je upravo saznao za nasilnu smrt Ivana Krstitelja. Povlači se na samotno mjesto. Potrebni su mu tišina, molitva i susret s Ocem.
Međutim, narod saznaje gdje je i polazi za njim. Kada Isus izlazi iz lađe i ugleda mnoštvo, ne ljuti se što su prekinuli njegovu samoću. Evanđelist kaže da se sažalio nad njima i izliječio njihove bolesnike.
Isusova sućut nije površno sažaljenje. To znači da je dopustio da ga tuđa bol pogodi u najdubljoj nutrini. Premda i sam nosi bol zbog Ivanove smrti, ne zatvara srce pred ljudima. Njegova vlastita rana nije postala zid između njega i drugih.
Tu nam se otkriva kakav je naš Bog. On nije daleki promatrač ljudske nevolje. Bog vidi našu glad, bolest, osamljenost i strah. Prima ih u svoju nutrinu. Upravo zato sveti Pavao može reći da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu: ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo, ni glad, ni pogibao, pa čak ni smrt.
Pavao ne kaže da vjernik neće iskusiti nevolju i glad. Kaže da ni usred njih neće ostati bez Božje ljubavi. Teškoća može oduzeti našu sigurnost, ali nas ne može istrgnuti iz Kristovih ruku.
Učenici još ne gledaju tim očima. Kada im Isus kaže da nahrane narod, odgovaraju: „Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.“
U toj rečenici možemo prepoznati sami sebe. Najprije gledamo ono što nemamo. Uspoređujemo veličinu problema s vlastitim mogućnostima i zaključujemo da se ništa ne može učiniti.
Isus ne kori učenike zato što imaju malo. Ne traži od njih ono što nemaju. Samo kaže: „Donesite mi ih ovamo.“
To je središnja rečenica današnjega Evanđelja. Isus ne traži da sami učinimo čudo. Traži da mu donesemo ono malo što imamo.
Možda ne možemo riješiti nečiju životnu situaciju, ali možemo saslušati čovjeka. Možda ne možemo ukloniti bolest, ali možemo ostati uz bolesnika. Možda ne možemo pomiriti cijelu obitelj, ali možemo prvi prestati hraniti svađu. Možda nemamo veliku vjeru, ali možemo Gospodinu predati i svoju malu, ranjenu vjeru. Čudo ne počinje velikim zalihama. Počinje predanjem onoga maloga.
Isus uzima pet kruhova i dvije ribe, podiže oči prema nebu, izriče blagoslov, lomi kruhove i daje ih učenicima, a učenici narodu. U tim gestama već prepoznajemo euharistiju: uzeti, blagosloviti, lomiti i dati.
Kruh prolazi kroz Kristove ruke i postaje dostatan za mnoštvo. Ali Isus ne zaobilazi učenike. Mogao je sam podijeliti kruh, ali ga daje njima da ga oni nose narodu. Božja providnost ne uklanja našu odgovornost. Ona uzima naš skromni dar i uključuje ga u Božje djelo. Zato Isusove riječi „Dajte im vi jesti“ nisu upućene samo apostolima. Upućene su Crkvi i svakome od nas.
Ne možemo slaviti euharistiju, primati Kristov kruh, a zatim ravnodušno govoriti gladnome: „Idi nekamo drugamo.“ Postoji glad za hranom, ali i glad za blizinom, razumijevanjem, oproštenjem, dobrom riječju i smislom. Postoje ljudi okruženi mnoštvom, a ipak gladni nečije pažnje.
Prorok Izaija danas poziva: „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite.“ Božji dar ne kupujemo. Bog ne vodi trgovinu s nama niti proračunava koliko će dobiti zauzvrat. On daruje zato što ljubi.
Mi smo navikli da sve ima cijenu. Zato nam je teško prihvatiti da se Božja ljubav ne zaslužuje. Ne možemo je kupiti dobrim djelima, ali je možemo prihvatiti i dopustiti joj da nas učini velikodušnima.
Izaija nas također pita zašto trošimo na ono što ne siti. Čovjek može imati pun stol, a prazno srce. Može ispuniti dan obvezama i zabavom, a ostati gladan smisla. Mogu nas privremeno zadovoljiti uspjeh, priznanje i posjedovanje, ali najdublju glad može utažiti samo Bog.
Mnoštvo iz Evanđelja ne dolazi prvenstveno zbog kruha. Dolazi zbog Isusa. Nakon što su slušali njegovu riječ, dobivaju i kruh. Krist se brine za čitavoga čovjeka: i za dušu i za tijelo. On ne prezire nijednu ljudsku potrebu, ali nas uči da ne zaboravimo onu najdublju – glad za Bogom.
Na svakoj misi i mi dolazimo Isusu sa svojih pet kruhova i dvije ribe. Donosimo mu svoj rad, brige, odnose, uspjehe, rane i ono malo ljubavi za koju smo još sposobni. Stavljamo ih na oltar. Krist ih prima, blagoslivlja i vraća nam ih preobražene.
A onda nam kaže: „Dajte im vi jesti.“
Nemoj čekati da imaš savršene uvjete, mnogo vremena ili dovoljno snage. Donesi Kristu ono što imaš. Ako prođe kroz njegove ruke, i ono što izgleda neznatno može postati blagoslovom za mnoge.
Gospodine, daj nam srce koje vidi glad drugih. Oslobodi nas straha da je ono što imamo premalo. Primi naših pet kruhova i dvije ribe, blagoslovi ih i nauči nas dijeliti. Amen.
↗ Otvori u vrtu →