Često zamišljamo da će nam, budemo li dovoljno vjerovali, život postati mirno more. Kao da je vjera jamstvo da neće biti protivnoga vjetra, valova, bolesti, nesporazuma i straha.
Današnje Evanđelje govori nešto drugo. Učenici su u lađi upravo zato što ih je Isus onamo poslao. Poslušali su ga, a ipak ih je zatekla oluja. To znači da protivni vjetar nije uvijek znak da smo krenuli pogrešnim putem. Moguće je vršiti Božju volju, a ipak prolaziti kroz teškoće.
Isus je ostao na gori moliti. Učenici ga ne vide. Dok se on u osami susreće s Ocem, oni se osjećaju ostavljeno: sami su, noć je, vjetar je protivan, a valovi udaraju u lađu.
Postoji važna razlika između osame i osamljenosti. Isus je u osami, ali nije sam jer je povezan s Ocem. Učenici su zajedno u lađi, ali se osjećaju osamljeno jer ne prepoznaju Isusovu blizinu.
Slični trenuci postoje i u našem životu. Molimo, ali ne dobivamo odgovor. Činimo ono što smatramo ispravnim, a stvari postaju još teže. Gospodin kao da je ostao na nekoj dalekoj gori, dok se mi borimo da nam se lađa ne raspadne.
Evanđelje kaže da im Isus dolazi tek o četvrtoj noćnoj straži, pred jutro. Dolazi kada su učenici već umorni od veslanja. Bog ponekad ne dolazi u vrijeme koje smo mi odredili, ali to ne znači da je zakasnio. Dok su učenici mislili da su prepušteni sami sebi, Isus je već išao prema njima.
I dolazi hodajući upravo po onome čega se oni boje.
More je za biblijskoga čovjeka slika kaosa, opasnosti i smrti. Isus hoda po moru jer pokazuje da ono što prijeti čovjeku nije jače od njega. Valovi koji učenicima znače propast pod Kristovim su nogama.
Ali učenici ga ne prepoznaju. Misle da je utvara i od straha viču. Strah ima moć iskriviti pogled. Kada smo preplašeni, i pomoć možemo doživjeti kao prijetnju. Vidimo opasnost i ondje gdje nam se Bog približava.
Tada Isus izgovara tri kratke rečenice: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“
Ne kaže im najprije da će vjetar odmah prestati. Daje im nešto važnije: objavljuje svoju prisutnost. „Ja sam“ nije samo način predstavljanja. To je govor kojim se Bog objavljivao svome narodu. Isus učenicima poručuje: „Niste sami. Onaj koji vam dolazi Gospodar je mora, vjetra, noći i vašega života.“
Temelj kršćanske hrabrosti nije uvjerenje da smo dovoljno jaki. Temelj je prisutnost Onoga koji kaže: „Ja sam.“
Petar tada govori: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi.“ Isus odgovara jednom riječju: „Dođi!“
Petar izlazi iz lađe. Dok gleda Isusa i oslanja se na njegovu riječ, hoda. Vjetar nije prestao, valovi nisu nestali, ali Petar ide naprijed jer ga nosi povjerenje.
Tada svoju pozornost s Isusa prebacuje na vjetar. Vjetar je puhao i prije. Nije se promijenio vjetar, promijenio se Petrov pogled. Kada je opasnost postala veća od Kristove riječi, počeo je tonuti.
Tako se događa i nama. Nije problem u tome što vidimo teškoću. Vjera ne znači zatvoriti oči pred stvarnošću. Problem nastaje kada vidimo još samo vjetar, a više ne vidimo Gospodina; kada u našim mislima bolest, neuspjeh, tuđe mišljenje ili vlastita slabost postanu veći od Boga.
Petar tada izgovara možda najkraću i najiskreniju molitvu u Evanđelju: „Gospodine, spasi me!“
Nema lijepih izraza ni dugih objašnjenja. Postoji samo čovjek koji tone i ruka koju više ne može sam sebi pružiti.
Isus nije čekao da Petar najprije pokaže savršenu vjeru. Evanđelje kaže da odmah pruži ruku i prihvati ga. Tek potom mu kaže: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“
Malovjernost ne znači da Petar uopće nema vjere. Ima je dovoljno da iziđe iz lađe, ali je još uvijek podijeljen između povjerenja i straha. Isus ga zbog toga ne odbacuje. Spašava ga i vodi natrag među ostale učenike.
Petar nam je blizak upravo zato što je istodobno odvažan i slab. Spreman je prvi krenuti, ali se prvi i prestraši. Može ispovjediti vjeru, a zatim posumnjati. Može pasti, ali zna komu treba zavapiti.
Svetost ne znači da nikada ne tonemo. Svetost počinje onda kada, tonući, ne prestanemo zazivati Gospodina i prihvatimo njegovu pruženu ruku.
Kada Isus i Petar uđoše u lađu, vjetar utihnu. Učenici mu se pokloniše govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!“
Oluja tako postaje mjesto spoznaje. Učenici na kraju poznaju Isusa dublje nego na početku. Bog ne šalje svaku oluju, ali nijedna oluja ne mora biti beskorisna. Ona nam može pokazati na što se oslanjamo, čega se bojimo i komu ćemo zavapiti kada vlastite snage više nisu dovoljne.
Vjera nije sposobnost da sami hodamo iznad svih problema. Vjera je povjerenje da nas, kada više ne možemo stajati, Kristova ruka neće pustiti.
Hrabro samo. On jest. Ne bojmo se.
↗ Otvori u vrtu →