Braćo i sestre,
ovaj smo tjedan gledali u dva srca. U petak u Srce Isusovo — srce koje prvo ljubi. U subotu u Srce Marijino — srce koje tu ljubav čuva i razmatra. A danas evanđelje pokazuje treći pokret toga istog Srca: Isus podiže pogled, vidi mnoštvo — „i sažali mu se".
U izvorniku tu stoji riječ koju je teško pristojno prevesti. Splanchnizomai — dolazi od riječi koja znači utrobu. Isusa na pogled mnoštva nešto stisne u nutrini. To nije sažaljenje s visine, ono „jadni oni". To je ono kad vam se pred tuđom mukom nešto okrene u želucu i više ne možete samo proći. Zapamtimo odakle danas sve kreće: evanđelje ne počinje na ambonu, ni u programu, ni u strategiji — počinje u Božjoj utrobi.
A što taj pogled vidi? „Izmučeni i ophrvani, kao ovce bez pastira." Nije li to i naš svijet? Ljudi umorni — ne samo tijelom; raspršeni; vučeni strujama koje nisu birali: tržištem, ekranima, strahovima. Ovce bez pastira ne znači zli ljudi — znači ljudi koje nitko ne vodi prema dobru. Prorok Ezekiel istim je riječima nekoć optužio pastire koji su pasli sami sebe, a stado ostavili.
I sad dobro čujmo što Isus kaže pred tim prizorom. Ne kaže: propast je velika. Kaže: „Žetve je mnogo." Isti svijet, isti umorni ljudi — a on ne vidi ruševinu, nego zrelo polje. To je pogled Srca: gdje mi vidimo krizu, ono vidi priliku; gdje mi pišemo nekrolog, ono najavljuje žetvu. Pa se i mi danas smijemo upitati: kad pogledam svoju obitelj, svoju župu, svoj grad — što vidim? Propast — ili polje koje čeka?
Onda Isus traži nešto neobično. „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju." Izvan Očenaša Isus nam gotovo nikad ne propisuje što točno da molimo. Ovdje propisuje. Ali pazite — N. T. Wright primjećuje nešto što bih volio da danas ponesete kući: tko tu molitvu moli iskreno, odgovor mu stiže zabrinjavajuće brzo. I glasi: ti. Učenici mole za radnike — i u sljedećem retku Isus zove upravo njih dvanaestoricu. Ti si odgovor na vlastitu molitvu.
Wright to uspoređuje s učenjem vožnje. Priča kako se na svojoj prvoj samostalnoj vožnji izgubio — pet milja od vlastite kuće. Cestu je „znao" godinama. Ali jedno je sjediti na suvozačkom mjestu dok netko drugi mijenja brzine i donosi odluke, a drugo je sam sjesti za volan. E, dosad su učenici bili putnici u autu: Isus je vozio, on je liječio, on je primao kritike, on je izvlačio iz škripca. Danas im pruža ključeve. Možemo zamisliti njihova lica: Mi? Sami?
I koga to šalje? Matej nam namjerno ispisuje popis, poimence — da vidimo da nisu mramorni kipovi. Petar, koji će ga zatajiti. Toma, koji će sumnjati. Juda, koji će ga izdati. Šimun Kananaj — revnitelj, čovjek pokreta otpora protiv Rima. I odmah uz njega: „Matej carinik" — čovjek koji je za Rim ubirao novac. Prošle nedjelje gledali smo ga kako na jednu riječ ustaje iz carinarnice; danas je u popisu poslanih. I primijetite: ne piše „Matej, bivši carinik". Piše: carinik. Bog se ne stidi prošlosti svojih poslanika. I ne čeka savršene: šalje pomirene suprotnosti, krpane ljude — Crkvu kakva je i danas, kakvi smo mi.
A onda dolazi rečenica koja je ključ svega, refren ove nedjelje: „Besplatno primiste, besplatno dajte!"
Sva tri današnja čitanja izgovaraju taj isti redoslijed. Pogledajte Sinaj: Bog ne počinje od deset zapovijedi. Počinje ovako: „Vi ste vidjeli kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo." Prvo te nosim — onda te šaljem. Tek poslije toga: „Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika" — a to po krštenju jesmo, svi mi, ne samo zaređeni. Pavao u drugom čitanju kaže isto, najoštrije što se može: „Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije." Ne: kad smo se popravili. Ne: pošto smo zaslužili. Dok još.
Braćo i sestre, sve što imaš u vjeri primio si besplatno. Krštenje nisi platio. Oproštenje nisi zaradio. Riječ ti je darovana, jutro ti je darovano, vjera ti je darovana. A Bog nije škrt kad se radi o ljubavi — uvijek je raskošan, ne štedi. Zato se ne moramo bojati davanja: izvor neće presušiti. Možemo dati puno više nego što mislimo — jer primamo puno više nego što možemo zamisliti.
Netko će reći: ali ja nemam što dati. Pogledajte što su Dvanaestorica smjela ponijeti: ništa. Ni zlata, ni srebra, ni torbe, ni dviju haljina — to im je izričito zabranjeno. Što su onda nosili? Samo ono što su primili: mir — „ulazeći u kuću, zaželite joj mir"; blizinu; vijest da se Kraljevstvo približilo. Poslani nisu nosili imetak nego Dar. Tako i ti: tvoje strpljenje, tvoje vrijeme, tvoje oproštenje, tvoja molitva — to je oprema apostola.
Za koji čas prilazimo oltaru — i tamo se refren ostvaruje doslovno. Besplatno primamo najveći Dar: Krista samoga, u komadiću kruha. Nitko ga od nas nije platio niti može platiti. A kruh koji se lomi — umnaža se. Zato misa i završava poslanjem: Idite! Ne „ostanite", nego idite — odnesite što ste primili.
Pa neka zadaća za ovaj tjedan bude jednostavna i konkretna: učinite jedno djelo potpuno besplatno. Ne onome tko će uzvratiti, nego onome tko ne može vratiti ništa. Posjet koji se ne isplati. Oproštenje koje nitko neće doznati. Sat vremena nekome tko ima samo vrijeme. Jednoj osobi — jer žetva se ne žanje kombajnom, nego klas po klas, jednu po jednu.
I kad se upitate zašto — odgovor je refren današnjeg evanđelja, u četiri riječi: besplatno primiste, besplatno dajte.
Amen.
Bilješka: nacrt ima ~900 riječi ≈ 9-10 min umjerenim tempom s pauzama. Ako treba kraće: prvo ide odlomak o popisu Dvanaestorice (zadrži samo „Matej carinik" zbog naslona na prošlu nedjelju), zatim Ezekiel. Nosivo: splanchnizomai-ulaz, „ti si odgovor na vlastitu molitvu", refren.
↗ Otvori u vrtu →