Braćo i sestre,
zamislimo na trenutak jednu vruću kućicu uz cestu. Carinarnicu. Čovjek u njoj cijeli dan čeka da putnici plate maltarinu dok prelaze granicu. Njima je mrsko stati, njemu je mrsko ubirati. Svi znaju tko je on: čovjek koji radi za okupatora, čovjek koji uzima više nego što treba, čovjek s kojim pošten Židov ne sjeda za stol. Nečist. Otpisan. I on to zna o sebi bolje od svih.
A onda tom kućicom prolazi Isus. Ne mimoiđe je — staje. I kaže jedno jedino: „Pođi za mnom."
Čujmo dobro što evanđelje kaže da se dogodilo. Ne kaže samo da je Matej pristao. U izvorniku stoji: ustade i pođe za njim. To je, primjećuje N. T. Wright, uskrsna riječ — ista riječ kojom se kaže da je Krist ustao iz groba. Matejev poziv nije promaknuće. To je uskrsnuće. Čovjek koji je za stolom carinarnice bio mrtav za zajednicu, za hram, za nadu — ustaje.
I tu se otvara pitanje koje danas svatko od nas može staviti pred sebe: postoji li u meni carinarnica za koju potajno vjerujem da je prevelika da bi me se odande zvalo? Stol za kojim sjedim uvjeren da je mene Bog već zaobišao?
Jer evo što Bog odgovara na to pitanje. I odgovara dvaput.
Prvi put preko proroka Hošee, stoljećima prije Krista: „Ljubav mi je mila, ne žrtva, poznavanje Boga, ne paljenice." Hošea ne ukida oltar. Hošea ruši alibi. Jer Izrael je znao prinositi žrtve, znao je obdržavati propise — ali njegova je ljubav, kaže Bog, „ko rana rosa koje nestaje". Isparljiva. Sezonska. Pobožnost koja je sva izvanjska, a iznutra prazna. Bog ne traži više paljenica. Bog traži hesed — postojanu ljubav — i da ga poznajemo.
A drugi put Bog odgovara — tijelom. Isus sjeda za Matejev stol. I dolaze drugi carinici, dolaze grešnici, i evanđelje kaže: blaguju s njim. Za stolom. A jesti s nekim, u to vrijeme, nije bila sitnica — to je bio znak prisnosti, znak: ti i ja smo svoji. Farizeji to vide i sablazne se: zašto vaš učitelj jede s takvima?
I Isus im daje sliku koju vrijedi ponijeti kući. „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima." Drugi su, kaže Wright, svoju svetost čuvali kao u karanteni — podalje od zaraze, podalje od grešnika, da se ne okaljaju. A Isus? Isus je liječnik. A liječnik koji ostane u karanteni nikad neće izliječiti nikoga. „Izlječitelj", kaže jedan komentator, „ne može imati čiste ruke."
I onda Isus farizejima zadaje domaću zadaću iz njihove vlastite Biblije: „Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva." Ista Hošeina rečenica. Šav koji drži cijelo ovo evanđelje. Ono što je Bog rekao preko proroka, sad čini za stolom s grešnicima.
Što je, dakle, to milosrđe koje Bogu „mililo" više od svih naših žrtava? Benoît Standaert nas podsjeća da milosrđe nije u prvom redu krepost koju steknemo vježbom. Milosrđe je pokret srca. Milosrdan čovjek, piše on, „ganut je u svojoj nutrini" — dirne ga tuđa bijeda i djeluje jer drukčije ne može. I upravo zato Isus ne čeka da se Matej najprije popravi pa da onda sjedne s njim. Milosrđe ide ispred zasluge. Bog nas ne ljubi tek pošto se promijenimo — Bog nas tom ljubavlju i mijenja.
Zaustavimo se tu, jer je to srž. Mi tako lako okrenemo redoslijed. Mislimo: kad se sredim, kad budem dostojan, kad isperem svoju carinarnicu — onda ću se usuditi sjesti za stol. A evanđelje govori obrnuto: Isus sjeda prvi, dok smo još grešnici, i to sjedanje nas mijenja. Matej ne postaje apostol pa ga onda Isus zove. Matej ustaje jer ga je Isus pozvao — i u tom ustajanju postaje netko nov.
Sjetimo se one rečenice Klare Crockett: „Nije važno tko si bio, nego tko odlučiš postati." Carinik je postao evanđelist. Ne zato što je carinarnica bila mala, nego zato što je poziv bio veći.
A što onda Bog traži od nas, ako ne paljenice? Drugo nam čitanje pokazuje. Abraham. „U nadi protiv svake nade" povjerova — i ta mu se vjera, kaže Pavao, uračuna u pravednost. Ne zasluge. Ne savršeno obdržani propisi. Vjera. Povjerenje. A psalam to izriče do kraja: „Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu i zazovi me u dan tjeskobe." Eto žrtve koja preostaje kad padnu paljenice: zahvalno srce i zaziv. Ono što je sveta Faustina sažela u tri riječi: „Isuse, uzdam se u tebe." Jer vjerovati u Božju ljubav — to i jest vjerovati u milosrđe.
Braćo i sestre, za koji ćemo čas svi zajedno pristupiti jednom stolu. Ovom oltaru. I nećemo pristupiti kao zdravi koji su zaslužili — nego kao bolesni koje je Liječnik pozvao. Ne kao oni koji su isprali svoju carinarnicu, nego kao Matej: dignuti iz svoga stola jednom jedinom riječju.
Zato vas ovaj tjedan pozivam na dvoje. Prvo: pronađite onaj stol za koji mislite da nemate pravo sjesti. Možda je to ispovijed koju odgađate. Možda pomirenje s nekim. Možda samo povratak na molitvu koju ste pustili da presahne „ko rana rosa". Idite i sjednite. Liječnik vas ne čeka da ozdravite — čeka da dođete. I drugo: pitajte se čiju ja carinarnicu zaobilazim jer mi je „nečist"? Koga mjerim mjerilom „zaslužuje li", umjesto da ga, poput Krista, primim za stol?
Jer Bog je o nama rekao jednu rečenicu, i ponovio je dvaput da je ne propustimo: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.
Amen.
Bilješka: dužina ~5–6 min. Ako treba kraće, najlakše ide rezati 4. dio (Abraham/Ps 50) i jednu od dviju actio-točaka. Slika „karantene" (Wright) i „uskrsne riječi" su nosive — njih čuvaj.
↗ Otvori u vrtu →