U Alençonu sam bila svjedokom mnogih dobrih djela koja su učinili moja majka i moj otac. Sjećam se jednog siromaha kojeg su iscrpljenog našli na cesti. Naši su ga roditelji doveli našoj kući, izobilno ga okrijepili, zaodjenuli i pribavili mu obuću. Dok je sve to isprobavao, lice mu je sjalo takvom srećom, te se ja još i sada toga sjećam, iako sam tada imala samo sedam godina. Potom je bio pozvan da uvijek dođe u našu kuću kada mu bude potrebno. U međuvremenu, naš je otac saznao da taj čovjek živi sam u jednoj kolibi, proseći hranu na vratima kasarni, te ga je uspio smjestiti u gostinjac za neizlječive bolesnike.
S obzirom na njegovu ljubav, tu neiscrpnu temu, ovdje ću se prisjetiti samo nekih primjera. Na primjer, pitanje male Armandine, koju su iskorištavale dvije nedostojne osobe, koje su na prijevaru obukle redovnički habit. Budući da je moja majka odlučila odvesti djevojku iz sužanjstva, te vještice su se obratile sudu pred kojim se djevojka morala pojaviti. Moj ju je otac pratio. Ona je cio slučaj, s velikim ganućem, opisala u svojim pismima.
Njih oboje, (otac i majka) tako velikodušni, ne samo da potrebnima nisu uskraćivali moralnu podršku, pa i kada je njihov mir zbog toga morao biti malo i pomućen, već su im pružali i financijsku pomoć. Moj otac je uvijek pružao ruku siromasima koje je susretao na svome putu.
Iz Konstantinopola, za vrijeme svoga putovanja u srednju Europu, pisao je mojoj starijoj sestri: “Daji moja Marija, uvijek daji!”
Naši roditelji su također s ljubavlju brinuli i o radnicima koji su radili u našoj kući, kao i o čipkaricama koje su radile u Alençonu. Posjećivali su ih, brinući se da im ništa ne nedostaje. Posebnu su naklonost iskazivali sestrama klarisama koje su uživale u ribama koje im je moj otac lovio. Poslije će to isto činiti i Karmelu u Lisieuxu. Ako bi na putu susreo kakvog pijanca, ponudio se da ga odvede njegovoj kući, dajući mu korisne savjete. Jednom je pronašao nekoga koji je bio upao u potok. Kad ga je podigao, noseći mu kutiju s alatom, odveo ga je kući.
Potaknuo me i jedan njegov skriveni čin ljubavi. Bili smo u šetnji poljem, kada je moj otac, u blizini grada, ušao u jednu nepoznatu kuću, koja je njemu bila poput obiteljske kuće, darujući majci obitelji, koja je bila sama sa svojom djecom, novčanu pomoć.
Upitala sam ga, jako iznenađena: “Oče, ti dakle poznaješ ovu osobu?“ „Da,“ reče mi. „Njen suprug je svako malo napušta, i ja sam joj odlučio pomoći.“ Bila je to jedna od siromašnih obitelji, koju je posjećivala zajednica svetog Vinka Paulskog, kojoj je moj otac pripadao. To sam gotovo i zaboravila, ali me potaklo da mislim na tolika druga djela ljubavi, poput ovoga.
On nije mogao vidjeti bilo kakvu bijedu, a da ne bi pomogao. Jedno sam jutro, susrela u crkvi starca, skroz onemoćalog. Doveo ga je u Buissonnets, opskrbljujući ga živežnim namirnicama što je bolje mogao, i dok se starac udaljavao pun zahvalnosti, klekli smo do njegovih nogu: tata, Terezija i ja, kako bi nas blagoslovio. Mi smo bile dvije gospođice, a naše starije sestre, već su bile redovnice.
Sestra Genoveva od Sv. Lica, Otac sv. Terezije od Djeteta Isusa
Prijepo. Ovo sijecanje Terezije od Djeteta Isusa je jako poticajno i korisno da i mi danas pomažemo siromasima i potrebnima.