Djelovanje Duha u nama dovodi nas u živu zajednicu s Isusom i Ocem — „obožuje” nas. Unatoč nedostacima, rječnik deifikacije / divinizacije (théosis, theopóiesis) nametnuo se grčkim Ocima kao kadar izraziti novost stanja u koje je čovjek doveden utjelovljenjem Sina Božjega. Pobožanstvenjenje čovjeka odgovara unutarnjoj logici „očovječenja” Boga: otajstveni „divni zamjen” u kojem „svatko prisvaja svojstva drugoga”.
Dok Stari zavjet brižno čuva netaknutost božanske transcendencije, grčka religiozna misao oscilira između nemogućnosti čovjeka da nadiđe svoju granicu i svijesti da je „roda Božjega” (Epiktet: „Ti si komadić Boga”; usp. Pavao na Areopagu, Dj 17,28).
Klement Aleksandrijski daje nauku zreo izraz: „Riječ Božja postade čovjekom da od čovjeka naučiš kako čovjek može postati Bog.” Atanazije izjednačuje posinjenje i pobožanstvenjenje, ali pazi: to nije poistovjećenje — ne postajemo „kao pravi Bog”, nego kakvima nas je htio Bog. Razvijaju ga Pseudo-Dionizije, Maksim Ispovjednik, Šimun Novi Bogoslov (svijest o tom stanju) i Grgur Palama (temelj cijele sinteze). Vidi: Pobožanstvenjenje.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 51–52.
↗ Otvori u vrtu →