Poučljivost nadahnućima kao put jedinstvene svetosti
Jacques Philippe opisuje svetost kao djelo Duha Svetoga koje traži ljudsku suradnju, ali se ne može proizvesti osobnim programom savršenstva. Svaka je svetost jedinstvena jer Duh ne kopira isti oblik u svim osobama. Privrženost vlastitoj slici o tome kakvi bismo morali postati može zato biti ozbiljnija zapreka od nesavršenosti koju pokušavamo ukloniti.
Napor ima važno mjesto, ali ne proizvodi svetost. Njegova je zadaća ukloniti zapreke, ostati vjeran i odgovoriti na milost koja prethodi. Nadahnuće pritom ne daje samo uputu: zajedno donosi svjetlo da se dobro prepozna i snagu da se učini.
Duh može imati drukčiji prioritet od našega. Umjesto neposredna uklanjanja neke mane može tražiti da je osoba najprije prihvati bez mržnje prema sebi, ostane blaga i nauči ovisiti o milosrđu. Napredak se ne mjeri brzinom približavanja zamišljenu idealu, nego rastom u ljubavi, slobodi i vjernosti stvarnom pozivu.
Nadahnuća nisu izvanredna povlastica nekolicine. Ona pripadaju redovitu krsnom životu i često se pojavljuju kao jednostavan poticaj na molitvu, pomirenje, služenje, šutnju ili izvršenje dužnosti. Odgovor na malu milost čini srce sposobnijim primiti sljedeću; stalno odgađanje otupljuje duhovno osjetilo.
Rast poučljivosti traži hvalu i zahvalnost, želju i prošnju za nadahnućima, odluku da se Bogu ništa svjesno ne odbije, vjernost poznatim zapovijedima i dužnostima, nenavezanost te redovitu molitvu. Čvrsta raspoloživost nije skrupulozna napetost: ona unaprijed pristaje uz Boga, ali ostaje mirna i ponizna.
Philippe govori o „poslušnosti događajima”. Nakon što je učinila ono što stvarno može, osoba prihvaća ono što Bog dopušta i što više nije u njezinoj moći promijeniti. Takav pristanak nije fatalizam, pasivnost niti tvrdnja da je zlo dobro. On priječi da neostvariva kontrola pojede snagu potrebnu za sadašnju ljubav.
Posebna zapreka mogu biti vlastite dobre ideje. Plan apostolata, molitve ili služenja može postati navezanost ako čovjeka učini tvrdim prema dužnosti, savjetu, promjeni okolnosti ili stvarnoj potrebi bližnjega.
Nutarnja šutnja nije praznina ni neprestano promatranje vlastitih stanja. Ona je pažljiva raspoloživost u kojoj osoba ne slijedi svaku misao i osjećaj, nego ostaje otvorena Božjemu poticaju. Redovita molitva stvara prostor u kojemu se tihi pokreti mogu opaziti bez prisile.
Duboki mir ne mora odmah ukloniti psihološku uznemirenost. Poticaj može u prvom trenutku uzdrmati osobu jer nailazi na strah ili otpor, a ipak nakon slobodna pristanka ostaviti trajan mir u dubljoj volji. Zato se mir ne poistovjećuje s ugodom ni potpunom emocionalnom tišinom.
Vanjska mjerila imaju prvenstvo: nadahnuće ne može proturječiti Svetomu pismu, vjeri i nauku Crkve, obvezama vlastitoga staleža ni legitimnoj poslušnosti. Nutarnji plodovi uključuju mir, radost, ljubav, zajedništvo, poniznost i postojanost.
Razlučivanje je i dar i umijeće koje sazrijeva iskustvom. Pogreška nije nepopravljiva ako se osoba ponizno vrati Bogu i prihvati ispravak. Male, jasno dobre poticaje ne treba ugušiti beskrajnim analiziranjem; velike odluke, osobito one o zvanju i životnom smjeru, traže vrijeme, savjet i duhovno vodstvo.
Težina nije samostalno mjerilo Božje volje. Treba tražiti ono gdje je moguća najveća ljubav, a ne automatski ono što donosi najviše trpljenja. Katkad je čin pouzdanja i odmora zahtjevniji i plodniji od još jednoga tjeskobnog odricanja.
Završni tekstovi Louisa Lallemanta i sv. Franje Saleškoga te dodatak o slobodi pokazuju da podlaganje Duhu ne briše osobnost. Sloboda se dovršava kada može bez prisile izabrati dobro i primiti vlastiti život iz ljubavi. Marija je uzor takve poučljivosti: Božji dar u njoj ne nailazi na zapreku, nego odmah postaje slobodan odgovor.
Cjelina razlomljenih bilježaka nalazi se u In the School of the Holy Spirit MOC.
Engleski prijevod Helene Scott objavio je Scepter Publishers 2007. Francuski izvornik À l’école de l’Esprit Saint objavljen je 2002.; zapis elektroničkog izdanja nosi datum iz 2010.
↗ Otvori u vrtu →