Knjiga prati karmelsku povijest od prvih pustinjaka na gori Karmelu do obnove Reda u doba Drugoga vatikanskog sabora. Njezina nosiva interpretacija jest proročki poziv: stajanje pred živim Bogom u samoći koje rađa revnošću, služenjem i navještajem. Povijest pokazuje kako se taj poziv selio, mijenjao društveni oblik, prolazio kroz pad, reformu, institucionalne sukobe, misijsko širenje, revolucije i ponovno građenje.
Gora Karmel biblijski je prostor Ilije i Elizeja, ljepote, plodnosti i Božje revnosti. Povijesna istraživanja ne potvrđuju srednjovjekovnu tvrdnju o neprekinutome Redu od Ilije, ali predaja čuva stvarnu duhovnu srodnost. Prvi pustinjaci iz 12. stoljeća svjesno uzimaju Iliju kao uzor života pred Bogom i proročkoga djelovanja.
Njihova je zajednica u početku slabo organizirana. Življena karizma prethodi pravnoj strukturi, a Pravilo sv. Alberta izriče već postojeću nakanu: poslušnost Isusu Kristu, ćeliju, Riječ, molitvu, euharistiju, rad, šutnju i zajedništvo. Marijanska posveta kapele i zavjeta daje kršćanski oblik ilijanskomu proročkom pozivu. Napad 1291. završava prvu karmelsku prisutnost na gori.
Nesigurnost Svete zemlje i unutarnja životnost zajednice vode preseljenju u Europu. Ondje pustinjački raspored nije mogao opstati nepromijenjen. Prilagodba Pravila 1247. dopušta gradske kuće i zajedničku blagovaonicu, a Red poprima oblik prosjačke zajednice, uključuje se u sveučilišta i apostolski život. Prilagodba čuva karizmu kada mijenja oblik a ne svrhu.
Šimun Stock povezuje prilagodbu s borbom za crkveni opstanak. Škapularska predaja, bez obzira na ograničenu ranu dokumentaciju o viđenju, postaje znak Marijine zaštite i obiteljskoga jedinstva u trenutku krize identiteta. Konačno papinsko priznanje, studijski centri i istaknuti teolozi uvode Red u prvo razdoblje procvata.
Kuga, ratovi, crkveni raskol i društvena nestabilnost teško pogađaju Red, ali ne mogu opravdati gubitak molitve, siromaštva, šutnje i redovničke discipline. Ublaženje Pravila u 15. stoljeću pokušava odgovoriti na već postojeću slabost, ali dopuštenje napuštanja samoće i strožega režima može pad učiniti zakonski normalnim.
Odmah nastaju različite reformne kongregacije koje žele povratak izvornomu nadahnuću. Njihov različit uspjeh pokazuje da se obnova ne postiže samo promjenom propisa. Ivan Soreth povezuje opću reformu, siromaštvo, samoću i razvoj ženskoga i Trećega reda.
Organizirani ženski ogranak nastaje u 15. stoljeću iz zajednica begina koje su već živjele molitvu i zajedništvo. Bula Cum nulla iz 1452. omogućuje njihov pravni ulazak u Karmel. Samostani ostaju autonomni i međusobno vrlo različiti, a u Španjolskoj se razvija i samostan Utjelovljenja u koji će ući Terezija Avilska.
Reforma zajednice počinje osobnim obraćenjem. Terezija ne polazi od programa za druge, nego od vlastitoga poziva na cjelovitu molitvu i vjernost. Samostan sv. Josipa u Ávili 1562. postaje malo mjesto povratka izvornomu Pravilu, siromaštvu, sestrinstvu i apostolskoj molitvi.
Papinska i redovnička dopuštenja otvaraju put novim samostanima. Terezija pridobiva Ivana od Križa da obnovu živi unutar vlastitoga Reda. Siromašna kuća u Duruelu 1568. pokazuje da važan početak ne mora čekati savršene uvjete. Obnovljeni Karmel nastaje iz Terezijina mističnog iskustva, organizacijske sposobnosti i Ivanove dubine.
Reforma ulazi u sukob s kalcedskim poglavarima, apostolskim vizitatorima, nuncijima, kraljevskim utjecajem i vlastitim vodstvom. Budući da se naredbe različitih crkvenih ovlasti međusobno poništavaju, poslušnost postaje mjesto gotovo nerješiva sukoba. Ivan od Križa biva zatočen u Toledu, gdje patnja postaje pozadina njegove poezije i mističnoga nauka.
Odvajanje reforme 1581. štiti njezin opstanak, ali nakon Terezijine smrti Nicolás Doria centralizira upravu, marginalizira Ivana i progoni Jerónima Graciána. „Rat među dobrima” pokazuje da revnost i dobra nakana same po sebi ne jamče razborite postupke. Nakon Dorijine smrti uprava ponovno ublažava ozračje straha i vraća vedriji terezijanski duh.
Podjela na španjolsku i talijansku kongregaciju 1600. oslobađa širenje koje je španjolska uprava kočila. Talijanska kongregacija brzo se širi Europom i misijskim područjima, dok Terezijini spisi privlače zvanja iz drugih naroda. Karmelićanke preko Ane od Isusa, Barbe Acarie i drugih ulaze u Francusku i Flandriju.
Pustinjački „deserti” i misije nisu suprotnosti. Toma od Isusa drži da misija mora sačuvati prvenstvo molitve: misionari izlaze iz samostana i redovito mu se vraćaju. Posebna sjemeništa spajaju duhovnu pripravu s jezicima, teologijom, prirodnim znanostima i poznavanjem naroda. Misije se šire prema Perziji, Indiji, Africi i Amerikama, a Prosper od Duha Svetoga 1631. vraća Red na goru Karmel.
U 18. stoljeću velik dio europskoga Karmela dijeli crkvenu zatvorenost prema društvenim i intelektualnim promjenama. Red postaje bogatiji, sigurniji i slabije povezan sa stvarnim potrebama ljudi. Reforme Josipa II., Francuska revolucija, Napoleonovi ratovi i liberalne revolucije zato ne nailaze samo na duhovnu zajednicu nego i na ustanovu povezanu sa starim poretkom.
Samostani su ukidani, imovina oduzimana, redovnici protjerivani i ubijani. Mučeništvo karmelićanki iz Compiègnea pokazuje da ustanova može biti razorena, a karizma ostati živa u slobodnome predanju. Španjolsko ukidanje 1835. ostavlja Red bez većine njegovih kuća, dok opstaju područja koja su razvila lokalna zvanja.
Obnova se odvija u svijetu koji više nije kršćanski stari poredak. Karmel se mora vratiti proročkomu pozivu i istodobno naučiti služiti ljudima novoga društva. Karmelićanke u Francuskoj, osobito Camille de Soyecourt, čuvaju kontinuitet i ponovno osnivaju zajednice. Fratri se vraćaju kasnije i postupno obnavljaju provincije.
Izgnanstva i progoni ponekad nehotice šire Red preko granica. Obnovljene provincije prihvaćaju misije, a Terezija iz Lisieuxa pokazuje svetost u običnome životu te postaje zaštitnicom misija. Skandal Hyacinthea Loysona upozorava da institucionalna obnova ne uklanja osobne i intelektualne krize.
Rani pokušaji uključuju španjolske karmelićane u Kaliforniji 1602. i francusku misiju u Louisiani 1720. Prvi trajni samostan karmelićanki u Sjedinjenim Državama nastaje u Marylandu 1790. i postaje ishodište brojnih zajednica.
Provincije fratara razvijaju se preko njemačkih, španjolskih i irskih temelja. Svaka skupina služi konkretnim doseljenicima i područjima, a postupno se iz međunarodnih početaka rađa domaći Red s većinom mjesnih zvanja. Američke zajednice potom same preuzimaju misije izvan zemlje.
Red se globalno širi, obnavlja pustinje, osniva Teresianum i razvija povijesne, teološke i psihološke studije. Dijalog terezijanske i ivanovske duhovnosti s modernim znanostima ne mora oslabiti predaju; može joj dati precizniji jezik i novu sposobnost služenja.
Španjolski građanski rat, nacizam i Drugi svjetski rat ispituju karizmu kroz mučeništvo i služenje. Edith Stein sjedinjuje istinu, križ i pripadnost progonjenomu narodu. Jacques de Jésus skriva židovske učenike i u logoru vidi pojedinačnu osobu ondje gdje totalitarni sustav vidi bezličnu masu.
Kronika završava 1965. na ruševinama prve kapele na gori Karmelu. Povratak zemljopisnomu izvoru postaje ispit suvremene obnove: globalni Red mora priznati pogreške, razlučiti postignuća i ponovno učiniti proročki poziv razumljivim svojemu vremenu.
Atomske bilješke i povijesne veze okupljene su u Povijest bosonogoga Karmela MOC.
↗ Otvori u vrtu →