Tema nasljedovanja Krista zauzima važno mjesto u povijesti duhovnosti. Reformacija „nasljedovanju” (oholom ljudskom pokušaju) suprotstavlja „sljedbu Krista” (odgovor na poziv). Po V. Losskom, na Istoku „put nasljedovanja Krista gotovo da nije prakticiran” — istočna se duhovnost radije definira kao „život u Kristu”.
Biblija, za razliku od grčkoga svijeta (koji nasljedovanju daje velik značaj u filozofiji, umjetnosti i pedagogiji), naizgled ne poznaje krepost nasljedovanja; tema je ipak prisutna, ali na drugom registru — konkretno, kao „hod putovima JHWH”. Kod Pavla je nasljedovanje prije etičko produženje temeljnoga načela sjedinjenja vjernika s Kristom (formula u Kristu, glagoli sa syn-).
Zapadni mentalitet, skloniji djelovanju, sukladnost Kristu shvatio je više asketsko-moralno nego ontološko-mistično. Ipak, Krist, koji je Bog, ne može se nasljedovati kao ljudski junak: odnos je sakramentalan i crkven. Kabasila (Život u Kristu): nasljedovati Krista i živjeti u Kristu stvarno je istovjetno. Nasljedovanje se vezuje uz nauk o slici i sličnosti — ono je progresivno ostvarenje „sličnosti”, različito u osobnom pozivu svakoga.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 44–46.
↗ Otvori u vrtu →