Duhovnost je proživljena dogma — zato se i usred žestokih polemika spontano prelazi na osobne stavove i prakse pobožnosti zajedničke svim kršćanima.
Origen upozorava da se načelno ne bi trebalo moliti Isusu nego „po Isusu” (Ocu), no ni sam se uvijek ne drži toga pravila. Kršćani Isusa ljube — pitanje je kako. Drevne liturgije ga hvale, zahvaljuju mu, klanjaju mu se, zazivaju ga. Naglasak nježnosti i prisnosti isprva se diskretno javlja kod mučenika, hodočasnika u Jeruzalem i u sirskoj religioznoj poeziji; kod Bizantinaca postoji „Služba preslatkom Isusu” (Iesoû glykýtate), starija od Jubilusa pripisanog sv. Bernardu.
Anonim iz Filokalije slavi izvrsnost glasovite „molitve Isusu” (vidi Isusova molitva): Oci su se trsili neprestano hraniti slatkoćom Isusovom, posvuda gladni Isusa — i bijahu ispunjeni neizrecivom duhovnom radošću.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 42–43.
↗ Otvori u vrtu →