Duhovnost svetoga Franje Saleškog i Mali put svete Terezije nastaju u različitim razdobljima i nemaju posve isti naglasak, ali se susreću u istom nutarnjem pokretu: stvarno priznati malenost, ne čuditi se slabosti i upravo zato još smjelije poći prema Božjem milosrđu.
Franjo govori o bijedi kao prijestolju milosrđa, o blagom pridizanju srca nakon pada i o Bogu koji slabe nosi na rukama. Terezija govori o djetetu koje ponovno podiže malo stopalo i o Isusu koji ga uzdiže. U oba slučaja poniznost ne završava u obeshrabrenju, a pouzdanje ne ukida borbu.
Leonija Martin pokazuje da ta srodnost nije samo usporedba tekstova. Kao redovnica Pohođenja i Terezijina sestra živjela je obje baštine u jednoj svakodnevici, bez osjećaja da mora birati između njih. — MUKOTRPNI PUT SVETOSTI LEONIJE MARTIN, str. 77–83; LEONIJA MARTIN — Preobražena slabost - Razmatranja, str. 77–84
↗ Otvori u vrtu →