S. Emanuela Marija od Presvetoga Trojstva sažeto prati put Leonije Martin od bolesna i teško odgojiva djeteta do sestre Franciske Terezije, redovnice Pohođenja Marijina u Caenu. Težište nije na izvanrednim darovima nego na sporoj preobrazbi: ista tvrdoglavost koja je nekoć otežavala odgoj postaje ustrajnost, bolna svijest o manjoj sposobnosti sazrijeva u poniznost, a potreba za ljubavlju u milosrđe prema ranjenima.
Knjiga Leonijin život čita u susretu dviju bliskih baština. Od Male Terezije prima Mali put duhovnoga djetinjstva, a u duhovnosti Franje Saleškog nalazi blagost prema vlastitoj slabosti, pouzdanje u milosrđe i vjernost Božjoj volji. Te se baštine u njoj ne natječu: obje nemoć odvajaju od malodušnosti i povezuju nastojanje s pouzdanjem.
Leonijino djetinjstvo obilježavaju krhko zdravlje, sporije učenje, emocionalna nestalnost i zastrašivanje služavke Louise. Obitelj dugo ne razumije korijen njezina ponašanja, ali je ne prestaje smatrati sposobnom za dobro. Majčina čvrsta nježnost i kasnije otkrivanje zlostavljanja pokazuju da Božje djelovanje u ranjenoj osobi poštuje ritam slobode.
Poziv sazrijeva kroz više neuspjelih pokušaja: kratki boravak kod klarisa i dva izlaska iz Pohođenja prethode konačnom ulasku 28. siječnja 1899. godine. Neuspjeh nije ukinuo zvanje nego je razotkrio potrebu za prikladnijom formacijom, boljim zdravljem i slobodnijom odlukom.
U Pohođenju Leonija ne obavlja velike službe. Pravilo, male dužnosti, strpljivost i nenametljiva pomoć postaju građa njezine svetosti. Uči da se slabosti ne treba čuditi, da pad ne treba hraniti žalost sebeljublja te da se malo stopalo ponovno podiže dok dovršenje pripada Bogu. Tako Slabost privlači milosrđe kada se preda Isusu i Svagdašnja dužnost je mjesto svetosti.
Humorom o „Isusovu dronjku”, „pokislu piletu” i „samostanskom magarčiću” Leonija više ne pokušava sakriti vlastitu malenost. Njezina poniznost postaje vedra i slobodna, a iskustvo vlastitih rana osposobljava je da u drugim sestrama prepozna ono što nije odmah vidljivo. — Ranjeni lakše prepoznaju skrivene rane drugih
Središnji dio knjige pokazuje da se duhovnost Franje Saleškog i Mali put susreću u pouzdanoj malenosti. Franjo Saleški uči da se slabost ne čudi samoj sebi, da bijeda postaje mjesto milosrđa i da Bog slabe uzima na ruke. Terezija isti pokret izražava djetetom koje podiže malo stopalo i dopušta Isusu da ga ponese.
Leonija taj nauk pretvara u život: u suhoj molitvi ostaje vjerna, oslanja se na Duha Svetoga, prima Euharistiju kao hranu malenih i 6. kolovoza 1910. prikazuje se Milosrdnoj Ljubavi. Njezina skrovita molitva i male žrtve usmjerene su prema svećenicima i dušama, pa Skrivena vjernost može postati duhovno majčinstvo.
Starost donosi tjelesnu nemoć, nesanicu, suhoću i sve uži prostor djelovanja. Leonija ipak ne vraća sliku Boga suca kojega se treba bojati. Isusa očekuje kao Spasitelja i želi samo Božju volju. Umire 16. lipnja 1941. godine nakon života koji je ostao skriven poput ljubice, ali je pokazao da svetost ne ovisi o brzini, sjaju ni velikoj službi.
Cjelina se nalazi u Leonija Martin — preobražena slabost MOC. Posebno su izdvojene bilješke Božje djelovanje u ranjenoj osobi poštuje ritam slobode, Ranjeni lakše prepoznaju skrivene rane drugih, Duhovnost Franje Saleškog i Mali put susreću se u pouzdanoj malenosti i Želim dati ruku Isusu da me on vodi.
Hrvatsko izdanje prijevod je talijanske knjige Leonia Martin: Un difficile cammino di santità. S talijanskoga je prevela s. M. Benedikta Matošević, OVM; Naklada Benedikta objavila ga je u Zagrebu 2013. godine.
↗ Otvori u vrtu →