Krist ne spašava čovjeka ostajući izvan njegove ranjivosti. Utjelovljenjem ulazi u ljudsku tamu, nastanjuje patnju i iznutra otvara put prema Ocu. Zato bol nije nužno mjesto samoće: Krist je već istražio njezinu dubinu i ondje nudi svoju blizinu, premda to ne uklanja potrebu za ljudskom pomoći i zaštitom.
Julijana razlikuje dovršenu povijesnu Muku od Kristova trajnog suosjećanja. Uskrsli Krist više ne trpi na isti način, ali „trpi s nama”: ljubav Glave ostaje djelatno sjedinjena s boli njegovih udova i prima je u vlastitu blizinu.
Takav govor ne umanjuje uskrsnuće niti bol proglašava dobrom. On tvrdi da ljudska patnja nije nevidljiva proslavljenom Kristu i da je njegova solidarnost vodi prema punini u kojoj će bol prestati. — Revelations of Divine Love, pogl. XX
↗ Otvori u vrtu →