Revelations of Divine Love duga je verzija Julijaninih šesnaest „pokazanja”, primljenih 13. svibnja 1373. tijekom teške bolesti. Ovo izdanje donosi engleski prijevod Grace Warrack, prvi put objavljen 1901., u digitalnoj redakciji Andyja Stockleyja. Julijana ne piše tek prijepis jednoga izvanrednog iskustva. Početno pokazanje tijekom sljedećih desetljeća ispituje u vjeri Crkve, molitvi i teološkom razmišljanju; zato knjiga svjedoči i o događaju i o njegovu sazrijevanju u razumijevanju.
Julijana razlikuje tri načina pokazanja: tjelesni prizor, riječ oblikovanu u razumu i duhovno viđenje. Šesnaest objava raspoređuje kroz 86 poglavlja, ali ne strogo kronološki: istu sliku više puta otvara iz novih kutova. U 51. poglavlju kaže da je prispodobu o Gospodaru i sluzi potpunije razumjela „dvadeset godina, manje tri mjeseca” nakon pokazanja; u posljednjem poglavlju navodi da je više od petnaest godina poslije primila sažeti ključ svega: ljubav je bila Gospodinov smisao.
Izdanje iza 81. poglavlja pogrešno ponavlja broj LXXII; prema slijedu i sadržaju riječ je o 82. poglavlju. Odlomak nakon 86. poglavlja označen je kao prepisivačev postskript i ne treba ga pripisivati Julijani.
U slici predmeta malenoga poput lješnjaka Julijana vidi „sve što je stvoreno”. Čudi se kako tako krhko biće može opstati, a odgovor sažima u tri glagola: Bog ga je načinio, ljubi ga i čuva. Stvorenje nije vlastiti temelj i zato ne može dati konačan počinak; ipak, njegova malenost nije bezvrijednost jer ga nosi Božja ljubav. Otuda se knjiga kreće prema sve dubljoj tvrdnji da je Bog je bliži nama od naše vlastite duše.
Prva polovica knjige dugo se zadržava na Kristovoj Muci: krunjenju trnjem, krvi, sušenju tijela, žeđi, Marijinu i učeničkom supatništvu te otvorenu boku. Julijana ne slavi bol samu. Izričito razlikuje pretrpljenu muku od ljubavi koja ju je slobodno nosila: ljubav nadvisuje bol kao što nebo nadvisuje zemlju. Kristova rana tako nije samo znak povrede nego otvoren pristup njegovu srcu i mjesto počinka.
Julijana ne vidi grijeh kao biće ili pozitivnu stvarnost, nego vidi njegovu bol i razaranje. Njezino „trebalo je da bude grijeha” ne znači da je zlo dobro, da ga treba počiniti ili da je Bog njegov počinitelj. Ona dosljedno kaže da Bog čini dobro, a zlo dopušta; grijeh treba mrziti upravo zato što ranjava osobu koju Bog ljubi.
Rečenica „sve će biti dobro” pojavljuje se kao obećanje dovršenja, ali ne kao jednostavna teorija kojom bi Julijana razriješila napetost između pokazanja i crkvenoga nauka o sudu. Ona napetost otvoreno priznaje, ostaje u vjeri Crkve i govori o skrivenom „velikom djelu” koje će Bog objaviti tek kada ga izvrši. Stoga njezin iskaz nije laka utjeha ni izričita tvrdnja univerzalizma, nego eshatološko pouzdanje bez prisvajanja skrivenoga načina ostvarenja.
Tvrdnja da Julijana u Bogu ne vidi srdžbu također ne briše moralnu odgovornost, potrebu obraćenja, ispovijed ni crkveni sud. Ona razlikuje nepromjenjivu Božju dobrotu od ljudskoga iskustva proturječja, krivnje i straha. Srdžba se u njezinu prikazu osjeća „na našoj strani”, dok Božja milost tu proturječnost liječi i vraća mir.
U četrnaestoj objavi Bog se pokazuje kao temelj prošnje: najprije želi dar, zatim u čovjeku budi želju i molitvu. Molitva zato nije uzrok Božje dobrote ni sredstvo pritiska na Boga. Ona je sudjelovanje u dobru koje Bog već želi učiniti i usklađivanje ljudske volje s njegovom. Osjetna praznina ne poništava taj odnos; suha i slaba molitva može ostati ugodna Bogu upravo po vjernoj nakani.
Prispodoba iz 51. poglavlja odgovara na pitanje kako Bog vidi grešnog čovjeka. Sluga iz ljubavi hita izvršiti Gospodarevu volju, pada u jarak i više ne može podignuti pogled prema Gospodaru koji ga i dalje motri s nježnošću. U istom se sluzi preklapaju Adam i Krist: Adamova ranjenost i Kristov silazak u ljudsku narav. Julijana time ne poriče krivnju, nego je smješta unutar Kristove solidarnosti, Muke i obećane obnove.
Materinski govor ukorijenjen je u Trojstvu i utjelovljenju. Julijana Očevu moć, Sinovu mudrost i ljubav Duha ne razdvaja; upravo Drugu Osobu naziva Majkom po stvaranju, uzimanju ljudske naravi i djelovanju milosrđa. Krist rađa čovjeka kroz Muku, hrani ga samim sobom u Euharistiji, odgaja, ispravlja i liječi. To nije zamjena za Očinstvo nego kristološko proširenje jezika Božje skrbi.
Julijana odbacuje oba ruba: bezbrižnost prema grijehu i očajničko zadržavanje na sebi. Ponizno samookrivljenje mora zajedno vidjeti vlastitu slabost i Božje trajno milosrđe. Tuđi grijeh nije predmet znatiželje ni nadmoći; smije ga se gledati radi suosjećanja, molitve i pomoći, jer inače postaje magla koja zaklanja Božje lice.
Posljednje poglavlje ne svodi knjigu na osjećaj blagosti. „Ljubav” je ime za Božju prethodnu nakanu, Kristovu Muku, milosrđe koje podiže, molitvu koja sjedinjuje i dovršenje koje je još skriveno. Zato završni ključ treba čitati kroz cijelu knjigu: ljubav ne uklanja istinu o grijehu, nego objašnjava zašto grijeh ne dobiva posljednju riječ.
Julijanin jezik o „višoj” volji, neokrnjenoj supstanciji duše i izostanku srdžbe zgusnut, iskustven i često otvoren više nego jednom sustavnom tumačenju. Ne treba ga izdvajati iz njezina ponavljanog pristajanja uz vjeru, sakramente i pouku Crkve. Jednako tako, njezina nada ne opravdava pasivnost pred zlom: mržnja prema grijehu, istinito priznanje, pokora, suosjećanje i povratak Kristu ostaju nužni.
↗ Otvori u vrtu →