U duhovnoj pustoši djelo može biti učinjeno s manje osjetne lakoće, a s više poniznosti, strpljenja i čiste odluke za Boga. Vrijednost vjernosti zato se ne mjeri užitkom koji je prati, nego ljubavlju koja ostaje kada se oslonci povuku.
To ne znači da svaku suhoću treba proglasiti milošću. Najprije se ispituju nevjernost, mlakost, umor i bolest; tek se potom pustoš prima kao mjesto ustrajne službe.
— Uvod u pobožni život, IV. dio, pogl. 14–15.
Nutarnja zima može sačuvati život korijena i pripraviti novi rast koji se još ne vidi. Franjo zato ne poistovjećuje suhoću s odsutnošću ljubavi: vjera, nada i volja mogu ostati djelatne kada je osjećaj posve ogoljen. — MISLI
↗ Otvori u vrtu →