Duhovni život nije privatni odnos s Bogom kojemu se sakramenti naknadno pridružuju. U sakramentima Krist po Crkvi susreće osobu, daje joj udio u svojem vazmenom životu, liječi je i uključuje u zajedništvo.
Osobna molitva i sakramentalni život zato se uzajamno hrane. Molitva otvara svjesnomu primanju dara, a sakramenti čuvaju molitvu od zatvaranja u vlastiti doživljaj i ukorjenjuju je u Kristovu djelovanju.
Bouyer sakramente vidi kao jedan organizam usredotočen na Euharistiju. Riječ naviješta Kristovo otajstvo, sakramentalni čin ga čini prisutnim, a pričest ga ostvaruje kao „Krista u nama”: cilj nije predmetna prisutnost sama za sebe, nego sjedinjenje cijeloga Tijela s njegovom Glavom. — Introduction to Spirituality, str. 105–113
Merton u Ivanovu evanđelju čita krštenje, Euharistiju i pranje nogu kao jedan mistični sklop. Sakramentalno pritjelovljenje Kristu ostvaruje se u ostajanju, ljubavi i uzajamnom služenju; privatno „sjedinjenje” koje ne ulazi u Tijelo promašuje njegov crkveni oblik. — A Course in Christian Mysticism, str. 12–20
↗ Otvori u vrtu →