Samospoznaja, spomen grijeha i priznanje nemoći stvaraju istinitu, ali još nesavršenu poniznost. Ona se ne preskače: bez obraćenja, ispovijedi i prihvaćanja vlastite istine govor o uzvišenoj kontemplaciji postaje samozavaravanje.
Savršenija poniznost nastaje kada čovjeka ne zaokuplja prvenstveno njegova nedostojnost, nego neusporediva Božja veličina. Težište prelazi sa sebe na Boga; poniznost više nije samoponižavanje, nego slobodno klanjanje Onomu u kojemu je sva punina.
— The Cloud of Unknowing and Other Works, str. 78–81, 91
↗ Otvori u vrtu →