Ovo izdanje okuplja četiri međusobno povezana teksta kasnosrednjovjekovne engleske mistike: The Cloud of Unknowing, The Epistle of Privy Counsel, anonimni srednjoengleski prijevod i prilagodbu Pseudo-Dionizijeve Mistične teologije te The Epistle of Prayer. Zajednička im je tvrdnja da se Bog ne može obuhvatiti mišlju, ali mu se čovjek može predati ljubavlju.
Autor triju izvornih spisa i prevoditelj Pseudo-Dionizijeva teksta ostaje nepoznat. Clifton Wolters drži da je vjerojatno riječ o engleskom svećeniku s kraja 14. stoljeća, možda povezanom s istočnim Midlandsom, ali tu pretpostavku ne pretvara u biografsku činjenicu. Spisi se hrane Pismom, liturgijom, crkvenim naukom, Richardom od Svetog Viktora, Augustinom, Bernardom, Tomom Gallusom i Pseudo-Dionizijem.
Woltersov moderni engleski prijevod Oblaka neznanja prvi je put objavljen 1961. Izdanje iz 1978. dodaje preostala tri spisa i opsežne uvode. Njegova shema „mističnoga puta” korisna je za orijentaciju, ali treba je razlikovati od vlastitoga, manje krutog načina na koji anonimni autor opisuje različite pozive i iskustva.
Glavni je spis upućen mladom čovjeku koji je već prošao pripravu djelatnoga kršćanskog života i osjeća poziv prema samotnijoj kontemplaciji. Autor ga poziva da srce uzdigne Bogu poniznom ljubavlju i da pod „oblak zaborava” privremeno stavi sve predodžbe, pa i svete, kako bi kroz „oblak neznanja” težio Bogu samome.
Oblak neznanja nije odsutnost Boga ni prazna svijest. On označuje nesposobnost stvorenoga pojma da obuhvati Boga kakav jest. Ljubav ne daje pojmovno posjedovanje Boga, nego odnos: volja se „golom nakanom” sabire na njega, bez traženja njegovih darova, utjehe ili vlastitoga duhovnog uspjeha (str. 65–72).
Kratka riječ poput „Bog” ili „ljubav” može čuvati tu cjelovitu nakanu. Riječ se ne raščlanjuje i ne pretvara u predmet razmatranja; ona služi kao jednostavan povratak srca kad se mnoštvo misli ponovno nameće (str. 69–70).
Autor ne odbacuje čitanje, razmatranje Kristova života, spomen grijeha, ispovijed ni pokoru. Oni pripravljaju osobu i ostaju nužni u svojem vremenu. „Oblak zaborava” vrijedi unutar određenoga kontemplativnog čina, a nije opći prezir prema Pismu, stvorenju, tijelu ili dužnostima.
Poziv na taj oblik molitve ne potvrđuju znatiželja ni oduševljenje mističnim knjigama. Provjeravaju ga trajna želja za Bogom, povratak te želje nakon suhoće, suglasnost savjesti i duhovnoga voditelja te plodovi poniznosti, naravnosti i ljubavi (str. 149–152; 188–197).
Spis osobito upozorava na doslovno pretvaranje duhovnoga govora u tjelesnu tehniku. „Gore”, „unutra”, „tama” i „oblak” nisu prostorne upute. Napinjanje tijela, prisilno gledanje „unutra”, oponašanje zanosa, neobični glasovi i geste ili privatna viđenja nisu dokaz kontemplacije. Laž se sigurnije razotkriva po oholosti, neprirodnosti i neposlušnosti, a istina po krepostima i pripadnosti Crkvi (str. 118–144).
Autor razlikuje dvije istinite poniznosti. Prva izvire iz samospoznaje, grijeha i nemoći; druga, savršenija, iz susreta s neusporedivom Božjom veličinom. Prva se ne preskače, ali cilj nije beskrajno bavljenje vlastitom bijedom: ljubav se oslobađa za Boga (str. 78–81, 91).
U kontemplativnom činu molitelj nikoga ne izdvaja jer sve ljubi u Bogu, uključujući neprijatelja. To ne ukida prirodne i opravdane posebne odnose izvan molitve. Plod kontemplacije jest volja koja se nakon povratka djelovanju može jednako iskreno zauzeti za neprijatelja i prijatelja te nositi cijelo Kristovo Tijelo (str. 91–94).
Ovaj kasniji i zreliji spis vodi učenika od jednostavne svijesti o vlastitom postojanju prema predanju i te svijesti Bogu. Molitva počinje prikazanjem: „Ono što jesam, Gospodine, prikazujem tebi.” Čovjek ne analizira ni Boga ni sebe, nego priznaje da Bog jest kakav jest i da on sam postoji jer ga Bog stvara i uzdržava (str. 159–166).
Samozaborav ne znači želju za nepostojanjem ni stapanje s Božjom biti. Napušta se stalno samopromatranje kako bi se osoba odjenula spoznajom Boga u ljubavi. Bog ostaje vlastito Biće, a čovjek stvorenje koje u njemu prima postojanje i milost (str. 183–185).
U kontemplaciji Bog je glavni djelatnik, a čovjek pristaje i surađuje. Osjetna slast, žar i gorljiva želja mogu biti znakovi milosti, ali nisu sama milost. Njihovo povlačenje zato ne znači nužno da se Bog povukao; može čistiti ljubav sve dok osoba jednako prima utjehu i njezinu odsutnost (str. 188–198).
Anonimni autor prevodi i kršćanski naglašava Pseudo-Dionizijevu Mističnu teologiju. Put preko negacija uklanja sve što osjeti i razum mogu pripisati Bogu, ali posljednja riječ nije nijekanje. Bog je iznad svake potvrde i svake negacije; apofatički govor čuva njegovu transcendentnost upravo priznajući da ga ni vlastita nijekanja ne obuhvaćaju (str. 201–218).
Mojsijev ulazak u tamu postaje slika spoznaje „neznanjem”: čovjek nadilazi dostupne predodžbe i prima Božju prisutnost na način koji nije ni vidljiv ni opipljiv. Sjedinjenje ostaje dar ljubavi i milosti, ne rezultat intelektualne tehnike.
Posljednji spis odgovara na pitanje kako upravljati srcem u molitvi. Početni strah pred smrću i kratkoćom vremena otvara pouzdanu nadu u Božje milosrđe; iz njihove se povezanosti rađa strahopoštovanje, spoj straha i ljubavi nošen nadom (str. 223–226).
Slika stabla pokazuje sazrijevanje molitve: strah je korijen, nada deblo i grane, a plod ljubav puna strahopoštovanja. Kad plod sazrije i odvoji se od početnih razloga, osoba ljubi Boga radi njega samoga. Ne traži izbavljenje od boli, povećanje ugode ni slast molitve, nego Boga; sjedinjenje je tada jedinstvo ljubavi i suglasnost volja, ne gubitak razlike naravi (str. 226–231).
Četiri spisa zajedno opisuju apofatičku molitvu koja ostaje kristološka, crkvena i milosna. Božja prethodna ljubav u Kristu otvara put; čovjek se pripravlja obraćenjem, sakramentalnim životom i krepostima; u kontemplaciji prima Božje prvenstvo; plod se provjerava u poniznosti i ljubavi prema drugima.
Najvažnija napetost ostaje plodna: razum mora priznati svoju granicu, ali nije prezren; stvorenje se privremeno zaboravlja, ali nije odbačeno; osoba se zaboravlja, ali ne nestaje; ljubav teži Bogu samome, ali se upravo zato vraća svim ljudima.