Antologija prati karmelsku duhovnost od Pravila sv. Alberta do suvremenih laičkih, ženskih i društveno angažiranih glasova. Ne pokušava je svesti na jednu definiciju, nego pokazuje obiteljski identitet koji se stoljećima izražava kroz različita zvanja, jezike i povijesne okolnosti. Ponavljaju se gora, izvor, ćelija, put, noć, vatra i srce; poslušnost Isusu Kristu, Riječ, šutnja, samoća, mistično sjedinjenje, Marija i Elija; te nerazdvojnost kontemplativne molitve i proročke odgovornosti.
Karmelska duhovnost nije odvojena pobožna tehnika, nego cijeli način života. Može se govoriti o mnogim karmelskim duhovnostima jer je karizma živjela među pustinjacima, fratrima, klauzurnim i apostolskim sestrama, laicima, znanstvenicima, pjesnicima i mučenicima. Ipak, njihove različitosti ponovno se okupljaju oko stajanja pred živim Bogom, slušanja Riječi, prijateljstva s Kristom i preobražavajuće ljubavi.
Najdublja vjernost vlastitomu karmelskom pozivu ne zatvara u uski redovnički identitet. Upravo su najukorijenjeniji glasovi - Terezija, Ivan i Mala Terezija - postali najuniverzalniji. Pisani klasici ipak nisu posljednja mjera: živa knjiga svakodnevnoga života prenosi karizmu i ondje gdje se veliki tekstovi ne čitaju.
Albertova formula vitae ne nameće gotov monaški sustav, nego crkveno oblikuje život koji su pustinjaci već nastojali živjeti. Poslušnost Kristu, ćelija, neprestano razmatranje Riječi, zajednička dobra, euharistija, rad, šutnja, post i bratska korekcija tvore jednostavnu cjelinu.
Prior je prvi među jednakima, izabran i odgovoran zajednici. Pravilo ima malo bitnih odredbi, mnogo razboritih iznimaka i završni poziv na velikodušnost pod vodstvom razlučivanja. Njegova trajnost dolazi iz toga što određuje svrhu, a ostavlja prostor životu: Pravilo čuva slobodu malim brojem bitnih odredbi.
Nikola Francuz već oko 1270. oplakuje prijelaz iz pustinje u grad i upozorava da prilagodba radi opstanka može neprimjetno zamijeniti izvorni cilj. Njegova je kritika retorički pretjerana, selektivna i nepravedna prema gradu i ženama, ali čuva „opasno sjećanje” na ćeliju, molitvu i pustinju.
Tekst ne odbacuje svaki apostolat, nego osporava služenje koje ne izvire iz sabranosti. Njegov paradoks ostaje trajan: Red je o vlastitom propadanju govorio već u prvom stoljeću, dok su mu najveći plodovi još bili u budućnosti.
Srednjovjekovni tekst Filipa Ribota povijesno nije djelo iz 5. stoljeća, ali snažno izražava način na koji je Karmel razumio sebe. Alegorijskim čitanjem Elijina ciklusa spaja asketsku pripravu, besplatni mistični dar, proročki poziv i marijansku predaju.
Mali oblak nad morem postaje slika Marije i bujice milosti u Kristu. Tekst pokazuje da povijesna netočnost ne poništava svaku duhovnu istinu, ali traži razlikovanje povijesne tvrdnje od karizmatskoga samorazumijevanja.
Terezija obnavlja Karmel vraćajući se neprestanoj molitvi kao prijateljstvu s Kristom. Stvara malu zajednicu jednakih koja u uzajamnoj ljubavi i sabranosti moli za Crkvu. Njezina životnost, humor, praktičnost i obrana Kristova čovještva čuvaju mistiku od apstrakcije.
Ivan opisuje djelatne i trpne noći po kojima neuredne želje, osjetne utjehe i duhovno prisvajanje ustupaju mjesto preobražavajućemu sjedinjenju. Njegova strogost nije kult boli, nego hitnost zaljubljenika. Poetske slike čuvaju otajstvo koje prozni komentar može samo djelomično razložiti.
Jerónimo Gracián satiričnim „Konstitucijama Cerra” propisuje izmišljenoj zajednici upravo ona ponašanja koja redovnički život čine nepodnošljivim: uvredljivost, samosažaljenje, prigovaranje, sumnjičavost i nesposobnost opraštanja. Obrnuti propis djeluje kao ogledalo.
Humor ovdje nije bijeg od ozbiljnosti, nego terezijansko sredstvo razlučivanja. Humor može razotkriti disfunkcionalnu pobožnost bez moraliziranja i pomoći zajednici da prepozna vlastite navike.
Ekstatični govori Marije Magdalene de' Pazzi nisu sustavan nauk niti su uglavnom zapisani njezinom rukom. Sestre su bilježile riječi, geste i simboličke radnje koje nisu uvijek mogle potpuno razumjeti. Zato se njezina iskustva ne čitaju kao spektakl, nego u svjetlu Trojstva, Kristove krvi, Duha Svetoga, Pisma, zavjeta i ljubavi prema bližnjemu.
Pet godina kušnje nakon velikih zanosa i kasnija skrb za bolesne pokazuju da iskustvo mora sazreti u služenje. Njezin poziv „ljubite Ljubav” sažima mističnu dimenziju svakoga kršćanskog života.
Slijepi brat laik postaje glavni učitelj tourainske obnove. Njegova duhovnost naglašava vacare Deo, potpunu raspoloživost Bogu, suobličenje s raspetim Kristom, najdublje središte duše i aspirativnu molitvu.
Aspirativna molitva je ljubavni pokret koji nadilazi stvorenje: kratak, zapaljen pokret srca kojim osoba nadilazi sebe i stvorene oslonce te se predaje Bogu. Njegov život pokazuje da mistični autoritet ne ovisi o svećeništvu, akademskom položaju ni tjelesnoj sposobnosti.
Složeni priručnici nisu pomogli njegovoj tjeskobi. Mir je došao kada je prihvatio mogućnost da ne osjeti sigurnost spasenja, odlučio ljubiti Boga radi njega samoga i u svemu vježbati njegovu prisutnost. Kuhinja, vrata, poslovi, bolest i pogreške postali su mjesto jednostavna razgovora s Bogom.
Brat Lovro približava visoku karmelsku mistiku svakomu čovjeku. Kratki nutarnji zazivi vraćaju pozornost, a cilj nije ugoda nego krepost i sličnost Onomu u čijoj prisutnosti osoba živi.
Teolog i mističarka zajedno oblikuju marijanski izraz sjedinjenja s Bogom. Michael pojmovno objašnjava ono što Maria opisuje iskustveno: Marijina prisutnost ostaje djelatna i u najvišim stupnjevima molitve.
Ova duhovnost ne suprotstavlja Mariju Kristu. Milost u Mariji potpuno je Kristovo djelo, a isti Duh koji u čovjeku kliče „Abba, Oče” budi i sinovski odnos prema Majci. Marija nastavlja kanoško poslanje: dovodi Kristu i govori da se učini sve što on kaže.
Šesnaest karmelićanki svjedoči u dobu koje kontemplativni život smatra društveno beskorisnim. Nakon ukidanja zavjeta i protjerivanja nastavljaju zajednički ritam u malim stanovima te svakodnevno prinose život za mir u Crkvi i Francuskoj.
Na putu prema giljotini mole i pjevaju, obnavljaju zavjete i primaju smrt bez glumljene neustrašivosti. Njihov ključni nauk jest da Mučeništvo nije proizvod hrabrosti nego milost koja jača slabe.
Mala Terezija odgovara na razmak između velikih želja i vlastite slabosti pouzdanjem u milosrdnu Ljubav. Mali put nije infantilnost, nego zrelo prihvaćanje ovisnosti, svakodnevna ljubav bez povlastica i solidarnost s nevjerujućima u kušnji vjere.
Elizabeta otkriva nebo kao Božje prebivanje u duši. Sabranost pred Trojstvom vodi prema zvanju „hvale Slave”, drugomu čovještvu Riječi i jednostavnu pokretu izlaska iz sebe. Njezina tišina nije praznina nego prostor Božje preobrazbe.
Brandsma povezuje povijest mistike, sveučilišni rad, novinarstvo i otpor nacističkoj propagandi. U zatvoru pronalazi traženu samoću, ali je pretvara u tješenje, ispovijedanje i služenje zatvorenicima. Edith Stein povezuje fenomenologiju, odgoj, žensko pitanje, židovsko podrijetlo, Karmel i znanost križa te upozorava da odgovornost pada i na one koji šute pred progonom.
Njihovi životi potvrđuju da Mistika i javni otpor mogu pripadati istom pozivu. Kontemplacija ne umanjuje osjetljivost za povijest, nego izoštrava pogled za osobu i obvezu istine.
Poezija Jessice Powers nastavlja karmelsku prednost slike, simbola i paradoksa. Noć, kuća, ptica, vjetar, prag, bazen i svjetlo daju jezik žeđi za Bogom, praznini, milosrđu, Duhu Svetomu i Mariji.
Simbol i slika prenose mistično iskustvo ondje gdje pojam zastaje. Šutnja nije suprotnost umjetnosti: upravo iz nje nastaje govor sposoban poštovati otajstvo bez njegova zatvaranja u definiciju.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora Karmel razlikuje trajne vrijednosti od promjenjivih oblika. Laici i žene preuzimaju veću odgovornost, a nova zvanja rastu ponajviše u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Obitelj, posao i društvena služba postaju mjesta punoga karmelskog poziva.
Suvremena popularnost mistike donosi i priliku i obvezu. Proročki Elijin duh traži da molitva, šutnja i samoća prodube brigu za nepravdu, mir i ljudsko dostojanstvo. Budućnost ovisi o inkulturaciji koja ne izvozi povijesne oblike, nego omogućuje izvornomu pozivu da progovori u novim kulturama.
Atomske bilješke i veze s postojećim karmelskim kartama okupljene su u Karmelska predaja MOC.
/Volumes/DigBib/Digitalna biblioteka/Karmel/Steven Payne OCD (Author), Phyllis Zagano (Editor) - The Carmelite Tradition-Liturgical Press (2011).pdf