Ovaj prvi svezak djela Renéa de Maumignyja, podnaslovljen First Treatise — Ordinary Prayer, sustavan je priručnik redovite ili djelatne nutarnje molitve. Autor molitvu ne svodi na tehniku razmišljanja, nego je određuje kao djetinji razgovor s Bogom o njegovoj slavi, njegovoj volji i spasenju duše. Razum rasvjetljuje istinu, ali cilj je da volja prijeđe u vjeru, nadu, ljubav, kajanje, klanjanje, zahvaljivanje, prošnju i prikazanje.
Knjiga je podijeljena u pet dijelova: izvrsnost i plodovi molitve; glavni čini redovite molitve; afektivna molitva; poteškoće; te metode molitve u Duhovnim vježbama sv. Ignacija.
Molitva je prisno općenje stvorenja sa Stvoriteljem, ali još više djeteta s Ocem. Ona je žrtva cijele osobe: mašte, pamćenja, razuma, volje, osjetila i tijela. Njezina se vrijednost posebno očituje u suhoći, kada molitelj nema osjetnu nagradu, ali ostaje vjeran Bogu.
Maumigny prati klasični put očišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja. Molitva razotkriva grijeh i neuredne sklonosti, pokazuje Kristove kreposti i postupno suobličuje ljudsku volju Božjoj. Zato njezin plod nije samo mir nego preobrazba života: jutarnja molitva ostavlja žar koji se kratkim zazivima prenosi na dnevni rad, a apostolat postaje plodan kada djelatnik ostane sjedinjen s Bogom.
Priprava počinje čistom nakanom: moli se radi Božje slave i posvećenja, ne radi utjehe. Gradivo se odabire prema stvarnom djelovanju milosti, a ako nema posebnoga poticaja, prednost imaju Kristov život i muka. Večernja priprava, sabranost prije sna i prvi jutarnji pogled na gradivo štite molitvu od improvizacije.
Neposredni ulazak ima tri čina: staviti se u Božju prisutnost, pokloniti mu se i zamoliti Duha Svetoga za milost. Božja se prisutnost može promatrati u svemiru, na nebu, u duši po milosti ili u Kristovu čovještvu. Razum i mašta služe molitvi, ali čini volje imaju prvenstvo jer se po njima osoba stvarno sjedinjuje s Bogom.
Nada uključuje želju za Bogom i oslonac na Kristove zasluge. Ljubav je i dobrohotnost prema Bogu i prijateljstvo s njime: osoba više ne želi živjeti sebi, nego Bogu. Maumigny razlikuje afektivnu ljubav, koja se raduje Božjoj slavi, i djelotvornu ljubav, koja vrši njegovu volju. Kajanje je „ožalošćena ljubav”, a prikazanje vraća Bogu cijeli život.
Prošnja ima posebno mjesto jer čovjek ne može vlastitom snagom osigurati konačnu ustrajnost. Ustrajna prošnja čuva dar konačne ustrajnosti kada je ponizna, pouzdana i postojana. Vremenita se dobra smiju tražiti, ali pod vidom Božje mudrosti; odbijena pojedinost ne znači da molitva nije uslišana na dubljoj razini.
Četiri načina prošnje odgovaraju različitim stanjima duše: može se tražiti određena milost, opća pomoć, moliti pozivajući se na Božja svojstva i Kristove zasluge ili jednostavno iznijeti potrebu pred Boga. Prošnja je osobito prikladna kada Duh potiče na određenu milost, u utjesi, u velikoj suhoći i prije važna djela za Božju slavu.
Zaključak molitve sjedinjuje zahvalu za primljenu milost, prikazanje odluke i prošnju da se odluka izvrši. Nakon toga Refleksija nakon molitve ispituje i sabire primljeni plod: ispituje pripravu i vjernost tijekom molitve te ponovno sabire svjetla, afekte i odluke.
U afektivnoj molitvi kratko razmatranje otvara niz lakih i živih čina volje. Ona pripada redovitoj, a ne ulivenoj molitvi. Navika pomaže, ali Afektivna molitva traži milost i sazrelu krepost: prerano napuštanje razmišljanja može ostaviti mane neprepoznatima, kreposti neizgrađenima i afekte mlakima.
Jedan čin može se dugo i plodno ponavljati, kao Kristovo „ne moja, nego tvoja volja”. Ipak, Maumigny odbacuje običnu, neodređenu pozornost bez razlučitih čina volje kao dovoljnu redovitu molitvu. Jednostavnost nije prazna pasivnost. Afektivna se molitva tijekom dana nastavlja kratkim uzdizanjima srca koja čiste nakanu, održavaju prisnost s Bogom i apostolsko djelovanje vraćaju njegovu izvoru.
Rastresenost ne treba ni slabo trpjeti ni nasilno napadati. Molitelj se mirno i odlučno vraća Bogu; u upornim napastima može nastaviti čine vjere, nade i ljubavi ne hraneći smetnju pozornošću.
Kod suhoće najprije treba razlučiti dolazi li od mlakosti ili od Božjega čišćenja. U drugom slučaju Suhoća je čistilište pouka i kušnja: čisti navezanost na utjehu, iskustveno poučava poniznosti i provjerava vjernost. Povremena i dugotrajna suhoća ne liječe se potpuno jednako; kod dugotrajne kušnje važnije je vjerno čuvati uobičajenu mjeru nego stalno pojačavati napor.
Umor i nesposobnost zaključivanja ne ukidaju molitvu. Osoba još može ostati pred Bogom, učiniti jednostavan čin vjere, predanja ili prošnje, poslužiti se knjigom i donijeti konkretnu odluku. Vrijednost molitve više ovisi o velikodušnosti srca nego o savršenstvu metode.
Maumigny aktivnu kontemplaciju sv. Ignacija razlikuje od pasivne kontemplacije. Kontemplacija Duhovnih vježbi počiva na miru divljenju i ljubavi: ne žuri kroz mnoštvo točaka, nego ostaje ondje gdje duša nalazi plod. Kod evanđeoskoga otajstva promatra osobe, sluša riječi i razmatra djela kako bi Krista prisnije upoznala, ljubila i nasljedovala.
Primjena osjetila oživljuje već razmatrano otajstvo, a duhovni okus i miris označuju kušanje Kristove dobrote i kreposti. Druga metoda molitve zastaje uz pojedinu riječ molitvenoga teksta dok ona daje svjetlo i afekt. Treća ritmom daha usporava usmenu molitvu kako bi svaka riječ postala pozorna i osobna.
Redovita molitva nije uspješna zato što je bila laka, bogata mislima ili osjetno ugodna. Uspješna je kada se osoba stvarno stavila pred Boga, odbila dragovoljnu rastresenost, učinila čine vjere i ljubavi te dopustila da molitva prijeđe u odluku i život. Metoda služi tomu razgovoru, a ne zamjenjuje ga.
Razlomljene niti knjige nalaze se u Ordinary Prayer MOC.
↗ Otvori u vrtu →