Ono što je Samarijanca razlikovalo od one prve dvojice jest to što je njegovo opažanje u njemu izazvalo suosjećanje, a suosjećanje je našlo izraz u djelovanju, čitavom nizu postupaka koji su polumrtvog čovjeka vratili iz smrti u život.
Svima nam je poznata slomljenost u raznim oblicima. Možemo biti fizički slomljeni kada nam nije dobro; možemo biti emocionalno slomljeni zbog nekog ružnog iskustva; možemo biti psihički slomljeni ili, barem, psihički umorni. U jutrošnjoj prispodobi slomljeni putnik, koji je bio Židov, sigurno je bio zaprepašten kad je otkrio da je osoba koja se zaustavila da mu pomogne bila netko koga je on smatrao svojim neprijateljem, Samarijanac. Neprijatelj je bio taj koji mu je otkrio Božju samilost i suosjećanje, a ne židovski svećenik ili levit. Prispodoba sugerira da u našoj slomljenosti Gospodin može ući u naš život na načine koji će nas iznenaditi. Suosjećajna Božja Ljubav može nas dotaknuti i kroz one s kojima se čini da imamo vrlo malo toga zajedničkog. Prispodoba nas poziva da budemo otvoreni za mnoge, različite i iznenađujuće načine na koje nam Gospodin može doći.
Pismoznanac postavlja dva pitanja. Drugo pitanje je ‘Tko je moj bližnji?’ Prispodoba o dobrom Samaritancu Isusov je odgovor na to pitanje. Međutim, prispodoba, u stvarnosti, ne odgovara na pitanje ‘Tko je moj bližnji?’ Ona odgovara na drugo pitanje, ‘Što znači biti bližnji?’ To je bilo pitanje koje je sam Isus postavio na kraju prispodobe. , 'Koji se od ove trojice pokazao bližnjim?' Isus implicira da je važnije biti bližnji nego pitati 'Tko je moj bližnji?'
↗ Otvori u vrtu →