Duhovna izvornost ne znači govoriti bez prethodnika. Osobni glas sazrijeva kada se primljene riječi Pisma, liturgije i tradicije usvoje, povežu sa životom i izgovore iz vlastitoga iskustva. Izvor se može prepoznati, a da nova sinteza ne bude tek ponavljanje.
Elizabetin jezik pokazuje takvu plodnu prijemčivost: Pavao, Ivan, Ivan od Križa, Ruusbroec i druge osobe postaju dio njezina unutarnjeg rječnika, ali ih ona slaže oko vlastitoga poziva prebivanja u Trojstvu i Pohvale slave.
— I Have Found God Complete Works VOLUME I, Opći uvod.
Nevin pokazuje da je i Terezijina izvornost sazrijevala iz zajedničke baštine: Pravila, konstitucija, karmelskih pisaca i stotina posmrtnih okružnica. Njezina novost nije u tome da nije imala prethodnike, nego da je njihovu malenost, pouzdanje i skrivenost povezala u osobnu sintezu obilježenu vlastitom slabošću i tamom. — Thérèse of Lisieux: God’s Gentle Warrior, Mali put je osobna sinteza zajedničke karmelske baštine, Karmelske okružnice su skrivena škola Maloga puta
Giovanna precizira način takva usvajanja. Elizabeta se služi riječima Pavla, Ivana od Križa, Ruusbroeca i drugih ponekad gotovo doslovno, ali ih raspoređuje prema vlastitomu iskustvu nastanjenosti Trojstva, preobilne ljubavi i Hvale slave. Prepoznatljiv izvor izraza ne poništava izvornost cjeline koju Duh oblikuje u konkretnoj osobi. — Elizabeth of the Trinity: A Life of Praise to God, Život i duhovni nauk uzajamno se tumače
Rolle rijetko imenuje prethodnike, ali njegov govor sudjeluje u naslijeđenoj mističnoj baštini Bernarda, viktorinaca, Bonaventure i šire srednjovjekovne teologije. Deanesly zato razlikuje vlastiti glas, posredovani „polog” predaje i dokaziv izravni utjecaj. — Richard Rolle and The Fire of Love, Sličnost mističnoga jezika nije dokaz izravnoga književnog utjecaja
↗ Otvori u vrtu →