Duhovna utjeha nije cilj pobožnih vježbi ni dokaz svetosti. Vrijedna je kada srce čini spremnijim za Božju volju, odricanje, služenje i postojanost u dobru.
Tražena radi vlastite slatkoće postaje duhovna pohlepa; primljena kao pomoć ljubavi postaje gorivo kreposti. — O molitvi i razmatranju
Filotea traži da se primljena utjeha istoga dana pretvori u revnije dobro djelo, poniznost i poslušnost. Srce dar ne prezire, ali se od njega odvaja kako bi ostalo vjerno i bez osjetne slasti: Ne tražimo utjehu nego Tješitelja. — Uvod u pobožni život, IV. dio, pogl. 13.
↗ Otvori u vrtu →