Marija nakon Navještenja ostaje u klanjanju pred Riječju koju nosi, ali to je ne zatvara u sebe. Upravo iz sabranosti ustaje i žurno polazi Elizabeti. Kontemplacija koja čuva jedinstvo s Bogom zato ne umanjuje vanjsku ljubav: daje joj izvor, smjer i sposobnost da služi bez gubitka nutarnjega središta.
— DUHOVNI NAUK SESTRE ELIZABETE OD PRESVETOG TROJSTVA
Kritičko izdanje glavnih spisa izričito formulira taj prijelaz: kontemplacija Riječi produžuje se u konkretnom daru sebe. Marijina žurnost nije prekid sjedinjenja, nego njegov vidljivi plod. — I Have Found God Complete Works VOLUME I, Kontemplacija se produžuje u konkretnom daru sebe
Povijest karmelske prisutnosti na gori pokazuje isti obrazac na razini karizme: Marija nije samo naslov svetišta, nego uzor slušanja koje se utjelovljuje u gostoprimstvu, zajedništvu i službi pomirenja. — Der Karmel im Heiligen Land, Kontemplativna zajednica na granici služi pomirenju
Prizor Kane dodaje sabranosti oblik pozorna zagovora. Marija opaža što nedostaje, iznosi potrebu Isusu i ostavlja mu slobodu odgovora. Djelatna ljubav zato ne proizlazi iz tjeskobne kontrole, nego iz tihoga gledanja koje prepoznaje stvarnu potrebu i povjerava je Kristu. — DJEVICA MARIJA U NAŠEM ŽIVOTU, Marijina molitva iznosi potrebu bez propisivanja rješenja
Elizabeta Mariju naziva velikom Hvalom slave Trojstva. Njezino klanjanje „pobožanstvenjuje” i najmanji čin jer Riječ koju nosi ostaje središte svega što čini. Pod križem ista sabranost poprima oblik postojane snage i blagosti: Marija ne napušta unutarnje jedinstvo kada ljubav zahtijeva stajanje uz patnika. — Elizabeth of the Trinity: A Life of Praise to God, Hvala slave je život potpuno usmjeren Bogu
↗ Otvori u vrtu →