Bog je „temelj prošnje”: najprije želi dar, zatim u čovjeku budi želju za njim, potiče molbu i prima je s radošću. Molitva zato ne proizvodi Božju dobrotu niti Boga čini sklonim čovjeku; ona odgovara na dobrotu koja joj već prethodi.
Takva prošnja nije suvišna. Bog želi da molitelj bude slobodan sudionik njegova dobra, da mu se volja uskladi s Božjom voljom i da primljeni dar postane zajedništvo, zahvalnost i radost.
— Revelations of Divine Love, pogl. XLI–XLIII
Pseudo-Dionizije molitvu uspoređuje s mornarima koji se užetom privlače nepomičnoj stijeni. Njihov trud ne dovodi stijenu k lađi, nego lađu k stijeni; tako molitva ne čini Boga prisutnim ni sklonim, nego molitelja sabire i uzdiže prema uvijek prisutnoj Trojstvenoj Dobroti.
Slika čuva i Božje prvenstvo i stvarnu ljudsku suradnju. Uže je već dano, a povlačenje doista mijenja položaj lađe.
— Pseudo-Dionysius: The Complete Works, The Divine Names III, 680B–D
↗ Otvori u vrtu →