Ovo izdanje okuplja cijeli sačuvani dionizijevski korpus: The Divine Names, The Mystical Theology, The Celestial Hierarchy, The Ecclesiastical Hierarchy i deset pisama. Redoslijed nije samo urednički. Paul Rorem pokazuje da unutarnje poveznice vode od pojmovnih Božjih imena preko uzlaznoga nijekanja prema biblijskim i liturgijskim simbolima, a pisma sažimaju ili primjenjuju iste teme.
Colm Luibheid preveo je tekst, a Paul Rorem surađivao u prijevodu, napisao predgovor i opsežne bilješke. Polazište je Migneov tekst u Patrologia Graeca 3, korigiran čitanjima tada pripremane göttingenske kritičke edicije. Bilješke sustavno označuju biblijske navode, paralele unutar korpusa, neoplatoničku pozadinu i kasniju recepciju. Digitalni primjerak ima 204 PDF-stranice jer na pojedinim listovima spaja dvije tiskane stranice; završava bibliografijom na tiskanoj str. 293 i ne sadrži kazala najavljena u sadržaju.
Autor nije Dionizije iz Dj 17,34 nego nepoznati kršćanski pisac s kraja 5. ili početka 6. stoljeća. Najranije sigurno svjedočanstvo o korpusu potječe iz kristološke rasprave 532. godine, kada je Hipatije Efeški doveo u pitanje njegov apostolski autoritet. Pseudonim nije nevažna vanjska činjenica: autor tekstove smješta u apostolsko doba, izmišlja izgubljene rasprave i gradi mrežu Pavlovih suradnika. Zbog toga povijesne tvrdnje iz korpusa treba razlikovati od njegove teološke vrijednosti.
Jaroslav Pelikan prati put korpusa od sporne rane recepcije do pravovjerne interpretacije Ivana Skitopolskoga i Maksima Ispovjednika, a zatim do katoličkoga Zapada. Jean Leclercq razlikuje stvarni utjecaj od naknadno pretpostavljenoga: rana benediktinska i cistercitska duhovnost uglavnom nije ovisila o Dioniziju, dok su viktorinci, skolastika, rajnsko-flamanska mistika i kasnija karmelska škola preuzele njegove teme. Karlfried Froehlich opisuje humanističku provjeru autorstva i prijepore u 16. stoljeću. Ti su uvodi povijest recepcije, a ne dio samoga dionizijevskog teksta.
Korpus se kreće u dvostrukom smjeru. Afirmativni govor silazi od jednostavnijih i uzvišenijih imena prema mnoštvu osjetilnih slika; apofatički se put uspinje tako da najprije niječe najneprikladnije slike, zatim pojmove, a naposljetku nadilazi i samu suprotnost potvrđivanja i nijekanja. Taj se ritam prepliće s izlaskom Božje dobrote prema stvorenjima i njihovim povratkom k Bogu.
Apofaza zato nije izolirana tehnika bez sadržaja. Polazi od Pisma, Božjih dobrohotnih izlazaka, Trojstva, utjelovljenja, crkvenih sakramenata i stvorenja koja primaju dar prema svojoj sposobnosti. Šutnja je vrhunac govora koji je prošao kroz objavljene riječi, a ne zamjena za njih.
Prva rasprava tumači biblijska imena kao hvalu Božjim dobrohotnim izlascima prema stvorenjima. Bog se daje cijeli, ali ga svako biće prima prema vlastitoj sposobnosti; različitost učinaka ne dijeli Darovatelja niti ga smanjuje.
6.–8. Život, mudrost i moć — stvoreni život, razum, riječ, istina, vjera, pravednost i spasenje primljeni su darovi. Bog ih uzrokuje i nadilazi način na koji ih stvorenja posjeduju. 9.–10. Suprotna imena, vječnost i vrijeme — veličina i malenost, istost i različitost, mirovanje i kretanje primjenjuju se analogijski. Bog uzrokuje vremenitost i vječnost, ali nije zatvoren ni u jednu kategoriju. 11.–13. Mir, svetost, gospodstvo, savršenstvo i Jedno — Mir sabire raspršeno u sklad; svetost je potpuna čistoća; Jedno daje jedinstvo mnoštvu ne gubeći jednostavnost. Rasprava završava prijelazom prema simboličkoj teologiji.
Kratka rasprava daje metodološki ključ cijelomu korpusu. Molitva Trojstvu vodi u „sjajnu tamu” skrivene šutnje. Mojsije se čisti, odvaja od mnoštva, prolazi osjetilna i umska svjetla, a zatim ulazi u tamu neznanja. Ondje ne posjeduje Boga kao predmet, nego biva sjedinjen s Onim koji nadilazi vid i znanje.
Afirmacije se umnažaju dok silaze prema osjetilnim slikama; negacije se skraćuju dok se uspinju prema šutnji. Bog nije tijelo, oblik, mjesto ili osjetilna moć, ali nije ni duša, um, život, bitak, jedinstvo, božanstvo ili dobrota na stvoren način. Posljednja tvrdnja nije da je Bog „ništa”, nego da je iznad tvrdnje i nijekanja. Božanska tama označuje preobilje nepristupačnoga svjetla, ne njegovu odsutnost.
„Hijerarhija” je ovdje sveti poredak, spoznaja i djelovanje usmjereno što većoj sličnosti i sjedinjenju s Bogom. Njezine operacije jesu očišćenje, prosvjetljenje i usavršavanje. Tko prima svjetlo postaje njegov posrednik: dar se prenosi bez prisvajanja i prema sposobnosti primatelja.
Rasprava opisuje devet anđeoskih redova u trima trijadama: serafini, kerubini i prijestolja; gospodstva, sile i vlasti; poglavarstva, arkanđeli i anđeli. Imena ne nude anatomiju neba nego označuju načine primanja, oponašanja i prenošenja Božjega djelovanja.
Središnja hermeneutička tema jesu „neslične sličnosti”. Uzvišena slika može zavesti čitatelja da je doslovno poistovjeti s Bogom ili anđelom; gruba i neočekivana slika vlastitom neprikladnošću prisiljava um da krene dalje. Vatra, oči, krila, oruđe, životinje, kotači i boje tumače se analogijski, uz stalno čuvanje razlike između vidljivoga znaka i nevidljive zbilje. Simbol nije proizvoljna šifra: značenje mora odgovarati uzroku, redu, moći i biblijskomu kontekstu.
Crkvena hijerarhija služi istomu cilju pobožanstvenjenja, ali je prilagođena ljudskoj naravi pomoću vidljivih riječi, gesta, tvari i redova. Rasprava nije samo opis obreda nego njihova theoria: uspon od osjetilnoga tijeka prema Kristovu djelovanju.
5.–6. Službe i monaštvo — đakoni, prezbiteri i hijerarsi povezani su s očišćenjem, prosvjetljenjem i usavršavanjem. Monaško ime označuje sabran, „jedan” život koji odbija rastresenost, ali ostaje poslušan crkvenomu poretku i usmjeren Euharistiji.
3.–4. Gaju — Krist ostaje skriven i u objavi. Istinski je čovjek, a ipak nadilazi stvoreni bitak; formula o „bogoljudskom djelovanju” kasnije je zahtijevala kalcedonsko i maksimovsko razlučivanje.
6.–7. Sosipatru i Polikarpu — pobijanje protivnika nije isto što i poznavanje istine. Bolje je jasno izložiti istinu nego se izgubiti u beskrajnome nizu polemika.
Korpus objedinjuje radikalnu Božju transcendenciju i radikalnu Božju darežljivost. Bog nadilazi svako ime upravo kao uzrok svega što se može imenovati. Njegov izlazak nije promjena ni gubitak, a povratak stvorenja nije stapanje: cijeli se dar prima prema sposobnosti, dok razlika Stvoritelja i stvorenja ostaje.
Kontemplacija nije bijeg iz crkvenoga i tjelesnoga. Mojsijeva tama, anđeoske slike, krštenje, Euharistija, pomast, službe i sprovod pripadaju istoj mistagogiji. Vidljivi znak treba nadići kao doslovnu sliku, ali ne i odbaciti kao nepotreban; on odgaja osjet, razum, želju i zajednicu za primanje otajstva.
Mjerilo pobožanstvenjenja nije posjedovanje tajnoga znanja nego suobličenje Božjoj dobroti. To osobito razotkriva Pismo 8: kontemplacija koja želi propast grešnika proturječi Kristu, bez obzira na vlastitu revnost, viđenje ili položaj.
Pseudonim i izmišljeni apostolski okvir moraju se imenovati. Povijesna vrijednost korpusa ne proizlazi iz navodnoga svjedočanstva prvoga stoljeća, nego iz njegova stvarnoga mjesta u kasnoantičkoj kršćanskoj teologiji i iz stoljeća razlučene recepcije.
Neoplatonički je jezik stvaran, osobito u obrascu ostajanja, izlaženja i povratka, u trijadama i u stupnjevima udioništva. Ipak, korpus ga ne prenosi bez promjene: sve veže uz Pismo, Krista, crkvenu liturgiju i Božju slobodnu dobrotu. Ni poistovjećivanje Dionizija s Proklom ni njegovo izdvajanje iz filozofskoga konteksta ne čita tekst dovoljno pažljivo.
Pelikan s pravom upozorava na oskudniju izričitu razradu Trojstva i Kristologije, na napetost „bogoljudskoga djelovanja” te na mogući rigoristički prizvuk govora o nedostojnome službeniku. Katoličko čitanje zato prima apofatičku, liturgijsku i mistagošku dubinu korpusa kroz kalcedonsku kristologiju i nauk da valjanost sakramenta ne ovisi o osobnoj svetosti službenika.
Hijerarhiju ne treba pretvoriti u sakralizaciju svake povijesne raspodjele moći. U vlastitoj definiciji ona je dar i služenje usmjereno očišćenju, prosvjetljenju, usavršavanju i pobožanstvenjenju. Svaki poredak koji prisvaja svjetlo, prestaje služiti slabijemu ili se opire Kristovu milosrđu izdaje svrhu zbog koje postoji.
— prijevod: Colm Luibheid; predgovor, bilješke i suradnja u prijevodu: Paul Rorem
↗ Otvori u vrtu →