U filozofskom smislu: milost je akcidentalna — ne u smislu da se dogodila slučajno, nego u smislu da ne mijenja našu supstanciju. Bog nas pobožanstvenjuje, ali ne postajemo Bog. Sudjelujemo u njemu — ne apsorbiramo ga.
Ovo je ključna razlika od nekatoličkih duhovnosti koje uče da je cilj biti progutan u neko „jedinstvo" i izgubiti vlastitu osobnost. Katolički nauk: sjedinjenje s Bogom čuva osobnost.
Kada smo u stanju milosti, postajemo žive slike Presvete Trojice. Duh Sveti upisuje svoje osobine na nas poput pečata na vrući vosak.
Sv. Ambrozije: „Pogledaj svoju sličnost, o čovječe! Vidi svoju sličnost lijepom, sačinjenom od tvojeg Boga, velikog umjetnika, majstora slikara."
Bog u nama vidi odbljesak vlastite dobrote i slave — i ne može se zasititi toga.
Analogija Otaca Crkve: posvetna milost poput je božanske plemke ucijepljene u divlju lozu naše naravi. Plemka daje život stablu, ali ne prenosi svu svoju bit — samo neka svoja svojstva. Tako nam milost daje nešto od Božjeg života, ali ne cijelu Božju bit.
Postajemo ono što smo uvijek bili pozvani biti — no ostajemo svoji.
Prebivanje triju Božanskih Osoba po milosti događa se u duši — u samoj njezinoj biti — a po njoj posvećuje i tijelo, koje je hram Duha Svetoga. To je prebivanje stvarno, a ne tek moralno (nije puka Božja naklonost izvana). Tanqueray: Bog je prisutan u nama „kao otac, kao prijatelj, kao pomagač, kao posvećivač — i na taj način jest pravi izvor našeg unutarnjeg života."
Sv. Augustin: „Bliži nam je nego mi samima sebi."
Adam i Eva počinili su duhovno samoubojstvo — prvi smrtni grijeh — i izgubili milost. Sakramenti nam je vraćaju, ali po Kristovoj moći daju više nego što je Adam imao. KKC: sakramenti su „remek-djela Božja u novom i vječnom savezu."
Krštenje i ispovijed posebno obnavljaju posvetnu milost. Poroci i grijesi su brane koje zaustavljaju tok milosti — duhovni život = uklanjanje tih brana.
↗ Otvori u vrtu →