KKC 1999 posvetnu milost naziva gratia deificans — pobožanstvenjujuća milost. Jedina je svrha: dati nam dioništvo u božanskom životu, tj. pobožanstveniti nas.
2 Kor 5,17: „Ako je tko u Kristu — novo je stvorenje; staro prođe, i gle, sve postade novo."
Posvetna milost je ono za što su preternaturalni darovi bili priprema — nije skela, nego zgrada. Nije sredstvo nego cilj.
Fr. Adolphe Tanqueray: posvetna milost je „nadnaravna kakvoća pridodana duši koja nas čini dionicima božanske naravi i božanskog života na stvaran i formalan, ali akcidentalan način."
Tri ključne odrednice: stvaran (ne metafora), formalan (ne analogija), akcidentalan (ne mijenja našu supstanciju).
Milost nije supstancija, nego kakvoća duše koja je uzdiže iznad svih naravnih bića. Nije nešto što se mehanički prenosi — ali prodire do srži duše i stvarno je mijenja.
Očituje se kroz kreposti; čini dušu lijepom Bogu — postaje njegovim hramom.
Virtualno sudjelovanje = sudjelujemo u nekoj kakvoći na drugačiji način od izvora. Npr. naša spoznaja je virtualno sudjelovanje u Božjoj spoznaji — slično, ali drugačije; mi rastemo u znanju, Bog jest samo znanje.
Formalno sudjelovanje = ono u čemu sudjelujemo iste je naravi (formalnosti) kao u samom izvoru — milost nas čini deiformnima, istinskim dionicima Božje naravi, a ne tek nositeljima nečega izdaleka sličnoga.
Zato je milost toliko nevjerojatna: u njoj se Bog daje sam — Duh Sveti koji prebiva (nestvorena milost). No sama posvetna milost u duši jest stvorena kakvoća — stvoreno sudjelovanje u božanskom životu, a ne Božja bit; inače bismo upali u panteizam. Stvorena milost i Bog koji se daje razlikuju se, premda su nerazdvojni.
Između posvetne milosti i konačnog sjedinjenja s Bogom u blaženom gledanju nema razlike po vrsti — samo po intenzitetu i dubini. Svaki je sakrament doslovno predokus neba.
↗ Otvori u vrtu →