Važno je uočiti da je već na samim počecima širenja našega Reda prema Zapadu, bio jasno zacrtan i određen poziv na mističan život. Karmel time zauzima svoje jedinstveno mjesto u Crkvi. Kroz posebne milosti koje je Red primio na ovom polju, već možemo vidjeti nagovještaj njegove karizme.
Kao model i uzor za nasljedovanje, Red uzima velikog proroka Starog zavjeta sv. Iliju, promatrajući u njegovu životu izričaj života življenog u karmelskoj školi. Prema ovom modelu razvio je i vlastitu karizma, gledajući u kontemplaciji svoj najuzvišeniji ideal.
„Sve mi koje nosimo ovu svetu odjeću Karmela pozvane smo na molitvu i kontemplaciju: jer to je bilo naše polazište, iz toga roda dolazimo, od onih naših svetih otaca s gore Karmel, koji su u tako velikoj samoći i uz toliko preziranje ovoga svijeta tražili ovo blago, ovaj dragocjeni biser o kojem govorimo, no malo nas se pripravi da nam ga Gospodin razotkrije.“
Sv. Terezija od Isusa, naša duhovna majka i sv. Ivan od Križa, mistični naučitelj, su veliki učitelji duhovnosti u ovoj školi. Oni su najpoznatiji uzori mističnog života u Karmelu. No osim ovih izvanrednih osoba, Karmel ima još čitavi niz mistika; muškaraca i žena, koji zauzimaju prva mjesta među mističnim piscima i duhovnim vođama. Povijest Reda nam svjedoči, kako odabir mističnog, (tj. kontemplativnog) stila života datira od samih početaka Reda i uvijek je ostao njegov ideal; dakle puno prije nego što su sv. Terezija i sv. Ivan od Križa započeli reformu i tako doveli kontemplativni način život do najviših vrhunaca.
Prema ovoj karmelskoj školi, mistični život je čisti dar Božji, štoviše, to je ideal karmelskog života, tj. kruna slave kojom Bog želi okruniti naš život na zemlji. To zahtjeva da se karmelska duhovnost zauzima kako bi pripravila dušu za ova uzvišena stanja, sukladno čistom Božjem daru. Niti jedno raspoloženje duše, ma koliko bilo uzvišeno, ne može zaslužiti takav dar. On uvijek ostaje milosni dar Božji.
O ovom posebnom aspektu kontemplativnog života se jako raspravljalo među teolozima, jer je vezan uz pitanje izbora i poziva na mističan život, o čemu postoje jako različita mišljenja.
Jedni mističan život promatraju kao čisti Božji dar, dok drugi smatraju da niti ne smijemo priželjkivati, a niti moliti za takav dar.
Sv. Terezija govori kako se život milosti temelji na naravnom životu („Milost gradi na naravi“ sv. Toma Akvinski; op. prev.).
Život milosti, i na svom najvećem stupnju, se gradi na naravi, te pod njegovim djelovanjem osoba raste do punine zrelosti. Terezija ukazuje kako je ljudska narav stvorena od Boga s posebnim osjećajem za ovo uzvišeno djelovanje milosti, iako vježbanje u krepostima i zauzetost u kontemplativnoj molitvi treba pretjecati i slijediti mistično iskustvo. Stoga, nakon što je zahvalila Bogu, darivatelju svih milosti, Terezija preporučuje molitvu i vježbanje u krepostima.
Karmelski život ima dva cilja: prvi postižemo našom zauzetošću, nastojeći oko kreposnog načina života, pomognuti milošću, prinoseći Bogu srce sveto i slobodno od svakog grijeha, a drugi je čisti Božji dar, a sastoji se u uživanju božanske prisutnosti i slatkoći slave, ne samo poslije smrti, već i u ovom životu.
Karmel, za razliku od nekih ljudi našega vremena, nema straha od mističnog života. Duhovnost našega Reda ne promatra ga (mističan život) kao neku prijetnju naravi, jer zna da je narav upravo za to predodređena.
sv. Tit Brandsma, Ljepota Karmela, str. 27-30.
