Duhovno vjenčanje uvodi dušu u stanje duhovne ženidbe koje je neusporedivo mnogo uzvišenije od duhovnih zaruka, jer je potpuno preobraženje u Ljubljenoga gdje se obje strane uzajamno ustupaju jednoj drugoj te jedna prebacuje na drugu cijelo posjedovanje sebe uz stanovito izvršenje potpunog ujedinjenja, u kojem duša postaje božanska te se po sudjelovanju poistovjećuje s Bogom, koliko je to moguće u ovom životu. Stoga sam mišljenja da se nikad ne događa da bi se duša našla u takvom stanju a da ne bi bila potvrđena u milosti, jer se utvrđuje vjernost s obje strane tako da se utvrdi Božja vjernost u duši.
Zbog toga je ovo najuzvišenije stanje do kojega se može postići u ovom životu, jer kao što su u izvršenoj tjelesnoj ženidbi, kako kaže Sveto pismo, dvoje u samo jednom tijelu (Post 2,24), tako su također, kad se izvrši ova duhovna ženidba između Boga i duše, dvije naravi u jednom duhu i u jednoj ljubavi, kako kaže sveti Pavao, nastavljajući istu usporedbu, ovim riječima: „A tko se združi s Gospodinom, s njim je jedan duh;“ (1Kor 6,17) upravo kao kad se svjetlost zvijezde ili voštanice pomiješa sa sunčanom svjetlošću, ne svijetli više ni zvijezda ni voštanica nego sunce koje u sebi upije svako drugo svjetlo.
O tom stanju govorio je Zaručnik u stihu: Napokon draga stiže, to jest izišavši iz svega što je vremenito i naravno i iz svih osjećajnosti, iz svih duhovnih navika i načina, puštajući po strani u savršenom zaboravu sve napasti, smetnje i muke, sva uzbuđenja i sve skrbi, ulazi sva preobražena u ovaj uzvišen zagrljaj. Stoga nastavlja: U vrt za kojim čezne život cijeli.
Kao da bi se reklo: Preobrazila se je u svog Boga, koga ovdje nazivlje ubavim vrtom zbog ugodnog i slatkog odmora što ga ovdje nalazi. U ovaj se vrt potpune preobrazbe (koja je već radost, užitak i slava duhovne ženidbe) dolazi samo tako da se prije prođe kroz duhovne zaruke i kroz vjernu i uzajamnu zaručničku ljubav, jer tek nakon što je duša bila neko vrijeme Zaručnica Sina Božjega u punoj i ugodnoj ljubavi, Gospodin je zove i uvodi u svoju cvjetni vrt da dovrši to najsretnije stanje ženidbe s Njime u kojem se zbiva takvo ujedinjenje dviju naravi da, premda nijedna od njih ne mijenja svoju bît, jedna i druga izgledaju božanske. Ako i nije moguće da se to na savršen način dogodi u ovom životu, ipak to nadilazi svaki ljudski izraz i svaku misao.
Ovo veoma dobro tumači sam Zaručnik u Pjesmama nad pjesmama, kad kaže: Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto, berem smirnu svoju i balzam svoj (5,1).
Naziva je sestrom i nevjestom, jer je to već bilo u ljubavnom predanju kojim mu je sebe podala prije negoli ju je pozvao u ovo stanje duhovne ženidbe, u kojem stanju veli da ima svoju smirnu i svoj melem, a to su plodovi cvjetova koji su već sazreli i za dušu pripravljeni, to jest užici i velika zadovoljstva koja joj on u sadašnjem stanju daje od sebe, u sebi samom, i stoga je on za nju ubavi vrt i željkovana bašča, jer je sva želja i cilj duše i Boga u svim njezinim djelima da se ostvari i usavrši ovo stanje; stoga se duša ne odmara dokle god ne stigne do njega, jer u ovom stanju nalazi veće obilje i puninu Boga, sigurniji i stalniji mir i neusporedivo savršeniju ugodnost negoli u duhovnim zarukama, pošto je sada upravo smještena u naručaj takvog Zaručnika s kojim se osjeća uvijek tijesno duhovno vezana pravim zagrljajem od kojega ona živi Božjim životom.
U njoj se obistinjuje ono što kaže sveti Pavao za sebe: „Živim, ne više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20). […]
Darivati svoj vrat u naručaj Božji znači imati svoju jakost ili – bolje rečeno svoju slabost ujedinjenu s Božjom jakošću, jer ruke ili mišice Božje označuju njegovu jakost, a kad se o nju naša slabost osloni i u nju preobrazi, stječe se jakost samoga Boga. Tu je duhovna ženidba vrlo prikladno označena darivanje bijelog vrata naručju dragog; Bog je, naime, sada jakost i slatkoća duše, kojom je ona izliječena i obranjena od svakog zla i ugodno ispunjena svim dobrima.
sv. Ivan od Križa, Duhovni spjev, 22, 3-8
