Zbirka donosi tri kraća spisa pripisana anonimnom autoru Oblaka neznanja: Benjamin, The Discernment of Stirrings i The Discerning of Spirits. Clifton Wolters preveo ih je na suvremeni engleski i popratio uvodima. SLG Press objavio je prvo izdanje 1980., a pregledani primjerak pripada drugom otisku iz 1985.
Za razliku od Oblaka neznanja, težište ovdje nije na samom činu apofatičke molitve nego na pripravi osobe koja mora upoznati vlastite afekte, naučiti mjeru, prihvatiti savjet i razlikovati pojavu misli od pristanka volje. Kontemplacija ostaje dar, a razlučivanje oblik svakodnevne mudrosti koja čuva njezin put.
Wolters smješta sva tri spisa u posljednju četvrtinu 14. stoljeća. Zajednički rječnik i način duhovnoga vodstva povezuju ih s krugom Oblaka neznanja, ali autorstvo tih kraćih tekstova nije jednako sigurno utvrđeno. Tekstovi su nastali kao osobne duhovne upute određenim primateljima, pa njihove savjete ne treba mehanički primjenjivati bez obzira na narav, životni stalež i duhovno stanje čitatelja (str. vii–xix).
Zbirka pokazuje i srednjovjekovni način čitanja Pisma. Povijesni likovi i događaji primaju moralno i alegorijsko značenje: Jakovljeva obitelj u Benjaminu postaje zemljovid duševnih moći i kreposti. Takvo čitanje treba razumjeti u njegovu povijesnom teološkom kontekstu, a ne zamijeniti ga suvremenom povijesno-kritičkom egzegezom.
Benjamin je sažeta i slobodno prerađena inačica djela Benjamin Minor Richarda od Svetog Viktora. Jakov predstavlja Boga, Rahela razum, Lea afektivnu ili voljnu moć, Bilha maštu, a Zilpa osjetilnost. Njihova djeca prikazuju slijed kreposti i sposobnosti koje postupno uređuju osobu za kontemplaciju.
Leini prvi sinovi označuju strah Božji, žalost zbog grijeha, nadu u oproštenje i ljubav koja slobodno hvali Boga. Strah bez nade može skliznuti u očaj, a nada bez straha i kajanja u preuzetnost. Tek ljubav mijenja unutarnji razlog dobrih djela: osoba više ne čini dobro samo da izbjegne kaznu, nego se daruje Bogu radi njega samoga (str. 7–10).
Mašta omogućuje da budući sud i buduća radost dotaknu afekte prije nego što ih razum potpuno pronikne. Osjetilnost se ne uređuje samo u hrani nego u čitavu odnosu prema užitku i teškoći; zato joj odgovaraju umjerenost i strpljivost. Nutarnje se napasti prosuđuju, a izvanjske se obuzdavaju mjerom (str. 10–13).
Unutarnja slast nije završetak puta. Ona pomaže iskustveno prepoznati što duši koristi ili šteti te rađa mržnju prema grijehu koja ne smije postati mržnja prema osobi. Svaka krepost bez mjere može se izobličiti: strah u očaj, žalost u potištenost, nada u preuzetnost, ljubav u laskanje, a mržnja prema grijehu u mahnitu osudu (str. 13–16).
Josip označuje razlučivanje, a Benjamin kontemplaciju. Razlučivanje sazrijeva kasno, kroz iskustvo pogrešaka, oporavaka, stida, savjeta i poznavanja vlastite slabosti. Ono prepoznaje prikladan lijek i zna kada pitati mudrijega. Samospoznaja prethodi kontemplaciji kao čišćenje zrcala, ali sama ne proizvodi svjetlo: spoznaja Boga ostaje milosni dar (str. 17–21).
Drugi je spis vjerojatno pismo mladom kontemplativcu kojega privlače suprotne prakse: šutnja i govor, post i jelo, samoća i društvo. Autor odbija poistovjetiti bilo koju od njih s Bogom. Svaka može pomoći ili smetati, ovisno o osobi, trenutku i milosnom poticaju; zato su sredstva, a ne duhovni cilj (str. 25–27, 33–35).
Čovjek vlastitu narav i mjeru ne upoznaje odjednom. U „Božjoj školi” uči kroz napasti, padove, ponovna ustajanja, kušnje i utjehe, poput broda koji kroz oluje i povoljan vjetar stiže u luku. Dok to poznavanje nije sazrelo, posebne prakse treba podvrgnuti molitvi i savjetu iskusnih osoba (str. 27–30).
Opasno je „majmunski” kopirati tuđu šutnju, post, odjeću ili samoću samo zato što izvana izgledaju sveto. Posebna praksa ne smije postati lažni zavjet koji guši slobodu u Kristu. Strogoća nije dokaz milosti; napor prima duhovni smisao kada ga vode ljubav, poslušnost i stvarni poziv (str. 30–33, 36–37).
Bog se ne nalazi u jednom polu suprotnosti. Njega se bira voljom ljubavi, a zatim se radi njega šuti ili govori, posti ili jede, ostaje sam ili ide među ljude. Trajni pokret ljubavi ne daje nepromjenjivo pravilo ponašanja, nego praktičnu osjetljivost za ono što u konkretnom trenutku služi Bogu. U tom smislu jedino je sredstvo dolaženja Bogu sam Bog (str. 33–37).
Treći spis opisuje pritiske tijela, svijeta i zloga duha, ali dodaje i sposobnost vlastitoga duha da nakon ponavljanih pristanaka sam proizvodi već usvojeni smjer mišljenja. Tjelesni duh traži ugodu, svjetovni posjed, ugled i važnost, a zli duh hrani zlobu, srdžbu, prigovor, sumnjičenje i nepovoljno tumačenje drugih (str. 43–46).
Posebno je upozorenje da zlo može doći pod izgledom izvanredne svetosti. Neobični postovi, odjeća i pobožnosti postaju sumnjivi kada proizvode prezir, osuđivanje, razdor i potrebu da se osoba izdvoji kao bolja od drugih. Mirno i ponizno srce, a ne upadljivost, prostor je Božje prisutnosti (str. 44–47).
Autor zatim razlikuje misao ili napast od slobodnoga pristanka. Čovjek ne treba najprije sa sigurnošću utvrditi odakle zla misao dolazi da bi joj se usprotivio. Još je važnije da neželjenu pojavu ne proglasi automatski vlastitim grijehom: takvo opterećivanje savjesti može dovesti do zablude, skrupuloznosti i očaja (str. 47–49).
Pristanak ipak nije nevažan. Ponavljanjem oblikuje nutarnju naviku, pa vlastiti duh s vremenom spontano nastavlja smjer kojemu se osoba predavala. Isti se proces, milošću, može okrenuti dobru. Slika čiste stranice nakon ispovijedi snažno ističe obnovljenu slobodu, ali ne treba je čitati kao tvrdnju da psihološke posljedice navika i rana odmah nestaju (str. 48–50).
Tri traktata povezuje razlučivanje shvaćeno kao iskustvena i milosna mudrost. Ono počinje samospoznajom, uređuje afekte, traži mjeru, prima savjet i prosuđuje po plodu. Njegov konačni kriterij nije neobičnost iskustva ni težina prakse, nego ljubav koja čuva mir, slobodu, poniznost i dobro bližnjega.
Kontemplacija nadilazi diskurzivni razum, ali se ne gradi protiv razuma. Razum, iskustvo i vodstvo pripravljaju osobu i čuvaju je od varke; u samom susretu Bog ostaje nedohvatljiv pojmu i slobodno se daruje ljubavi.