M. Eugene Boylan piše za ljude kojima uobičajeno metodičko razmatranje nikada nije odgovaralo ili im je nakon nekoga vremena postalo gotovo nemoguće. Ne nudi katalog problema s gotovim receptima, nego ispravlja pogrešne predodžbe o molitvi kako bi čitatelj mogao razlučiti vlastiti put. Poteškoće u molitvi često nastaju iz neodgovarajuće metode: ono što pomaže početniku može sputavati osobu koja je spremna za jednostavniji razgovor s Bogom.
Za Boylana molitva je ljubavni razgovor s Bogom, a razgovor uključuje slušanje i šutnju. Razmišljanje, mašta i pamćenje pripremaju susret; stvarna molitva počinje kada se volja pokrene prema Bogu u vjeri, ljubavi, kajanju, zahvalnosti, prikazanju ili prošnji. Time knjiga potvrđuje postojeće čvorove Razmatranje nije studij i Afekti su srce molitve.
Diskurzivna molitva korak po korak razmatra istinu vjere kako bi pobudila afekte i odluke. Metodu treba napustiti čim je svrha ostvarena i srce već razgovara s Bogom. Boylan odbacuje predodžbu da između metodičkoga razmatranja i pasivne kontemplacije nema ničega: prijateljstvo može prijeći u afektivnu molitvu, pojednostavljene afekte, šutljivu blizinu i napokon u ono što naziva molitvom vjere.
Molitva raste poput prijateljstva a ne po strogoj ljestvici. Put pojedinca može biti zavojit: napredna se osoba katkad vraća razmatranju, a početnik u radosti ili boli može moliti vrlo jednostavno. Važnije je nastaviti napredovati nego odrediti na kojoj se „prečki” nalazi.
Boylan preporučuje polagano duhovno čitanje, Pismo, otajstva krunice, križni put, misne nakane i razgovor s Kristom. Predmet koji se nameće kao rastresenost može se iznijeti Isusu: strah, grijeh, posao, odnos ili navezanost tada postaju sadržaj stvarnoga susreta. To ne znači slijediti svaki hir, nego čuvati svetu slobodu pod provjerom razboritosti, poslušnosti i duhovnoga vodstva.
Metoda se ne procjenjuje samo po lakoći. Način molitve provjerava se životnim plodovima: povećava li poniznost, vjernost, nenavezanost i spremnost prihvatiti Božju volju? Molitvena jednostavnost koja hrani osjetljiv ponos ili slabi dužnosti nije znak napretka.
Najveći uzroci teškoće često leže izvan vremena molitve. Boylan govori o čistoći savjesti, srca, uma i nakane: tvrdokorna nevjernost, neuredna navezanost, nekontrolirana mašta i samotraženje slabe prijateljstvo s Bogom. Savršenstvo tih čistoća nije uvjet početka, ali mora postojati iskrena volja da ih se traži.
Molitva i praksa dvije su grane iste ljubavi. Krepost hrani molitvu, a molitva hrani krepost; s rastom odnosa granica između izdvojenoga vremena i rada postaje propusna. Ipak, Vrijeme posvećeno samo molitvi hrani molitvu cijeloga dana: bez redovitoga čitanja, sabiranja i susreta aktivnost lako ponovno preuzme nutrinu.
Boylan posebno govori redovnicima i svećenicima, ali izričito uključuje laike. Aktivno zvanje nije zapreka dubokoj molitvi. Svakodnevna dužnost može postati mjesto susreta s Kristom ako se obavlja s njime, po njegovoj volji i radi ljubavi.
Krštenje je temelj, a ne samo udaljena pretpostavka molitve. Po njemu čovjek postaje dijete Oca, prebivalište Trojstva i ud Kristova tijela. Prisutnost pred Ocem već može biti molitva: nemoć, siromaštvo i kajanje mogu govoriti jasnije od proizvedenih riječi.
Duh Sveti moli u nemoći molitelja. Kada srce izgleda hladno i riječi izostaju, Duh u dubini osobe zagovara i omogućuje zaziv „Abba”. Zato se Boga ne mora tražiti kao daleki predmet; pozornost vjere usmjerava se prema gostu koji već prebiva u duši.
Boylan razvija i pavlovsku uključenost u Krista. Kristov život raste u nama prihvaćanjem Božje volje: molitva, rad, sakramenti i odricanje nisu odvojeni projekti, nego dopuštanje da Krist u čovjeku živi vlastiti odnos prema Ocu.
Molitva vjere može izgledati kao nesposobnost molitve. Osjetila i razum ne nalaze uporište, Bog se čini dalekim, a molitelj ne može oblikovati jasne čine. Razlika između te molitve i lijene tuposti jest u predanju: osoba ostaje pred Bogom i nastoji oblikovati život prema njegovoj volji.
Vjera je dodir s Bogom koji nije dostupan osjetilima ni samomu razumu. Suhoća stoga može pročistiti osjetnu pobožnost i voditi velikodušnijoj poslušnosti. Boylan ipak ne proglašava svaku nemoć mističnim stanjem; potiče razborito vraćanje jednostavnijim oblicima kad su potrebni.
Boylanov završni naglasak nije klasifikacija, nego nada. Posebne pojave poput viđenja i ekstaza nisu bit svetosti. Prošlost, pogrešna metoda, grijeh ili izgubljeno vrijeme nisu nepremostiva zapreka kada se osoba vrati Bogu. Sjedinjenje s Bogom prethodi molitvi i dovršava je: odnos započinje darom milosti, a svaka vjerna molitva ide prema sve punijemu životu iz toga dara.
Razlomljene niti knjige nalaze se u Poteškoće u nutarnjoj molitvi MOC.
↗ Otvori u vrtu →