Holy Wisdom je sažetak više od četrdeset duhovnih rasprava engleskoga benediktinca Augustinea Bakera. Nakon njegove smrti tekstove je metodički složio Serenus Cressy, a ovo izdanje polazi od douajskoga izdanja iz 1657. i redakcije opata Sweeneyja iz 1876. Uredničke napomene mjestimice upozoravaju na formulacije koje valja čitati oprezno, ali jezgra djela ostaje sustavna pedagogija kontemplativnoga života.
Djelo ima tri velike rasprave: o nutarnjem životu, o mrtvljenju i o molitvi. Završava obrascima čina volje, ljubavi, skrušenosti i predanja. Baker ne nudi jednu krutu metodu. Njegova je temeljna tvrdnja da se čovjek po molitvi i očišćenju ljubavi uči odgovarati na Božje djelovanje u vlastitim, neponovljivim okolnostima.
Cilj stvaranja i otkupljenja jest sjedinjenje duha s Bogom u ljubavi. Put i cilj nisu dvije nepovezane stvarnosti: sadašnja povezanost s Bogom početak je iste one punine kojoj čovjek ide. Kontemplativni život zato nije bijeg iz kršćanskoga poziva, nego njegovo usredotočenje na savršenu ljubav.
Baker razlikuje djelatne i kontemplativne sklonosti, ali priznaje mnogo miješanih naravi. Početnik često izgleda djelatno jer još treba razmatranje, slike i namjerne čine. Kasnije se način molitve može pojednostavniti. Zbog raznolikosti putova isti raspored i ista metoda rijetko jednako služe dvjema dušama. — Molitvena metoda mora odgovarati sadašnjem stanju duše
Za put je potrebna odlučnost. Napredak je spor, promjene su mnoge, a mlakost i nepripravna revnost mogu jednako odvesti u pogrešnom smjeru. Bakerova prispodoba o hodočasniku prema Jeruzalemu pokazuje da putnik ne smije zamijeniti odredište usputnim dojmovima niti se vraćati zbog teškoće puta.
U čovjeku djeluju suprotni poticaji: neuređena narav koja sve privlači vlastitomu probitku i Duh Božji koji vodi prema ljubavi. Baker pod nadahnućem ne misli ponajprije na izvanredne objave, nego na milost koja opća kršćanska pravila primjenjuje na pojedine prilike. Ljubav osvjetljuje pojedinačnu Božju volju jer pročišćena ljubav opaža ono što sam studij ne može odrediti.
Vanjski voditelj osobito je potreban na početku, ali njegova zadaća nije učiniti osobu ovisnom o sebi. Treba joj pomoći razlikovati pokrete, dati opće smjernice i naučiti je da svjetlo traži od Boga. — Duhovno vodstvo treba osposobiti dušu za Božje vodstvo
Baker jasno čuva crkveni poredak. Vanjske obveze, pravilo i zakon ne poništavaju se privatnim osjećajem nadahnuća; ondje gdje postoji mjerodavna zapovijed, ona ima prednost. — Vanjska obveza ima prednost pred unutarnjim nadahnućem
U važnoj dvojbi ne treba odlučivati dok je osoba pod utjecajem straha, srdžbe, žalosti, nježnosti ili osobnoga interesa. Najprije valja pričekati, razmotriti okolnosti, postati ravnodušan prema vlastitoj sklonosti i nastaviti uobičajenu molitvu. U molitvi se ne razmatra odluka nego traži ravnodušnost: raspravljanje tijekom molitve lako vlastitu maštu zamijeni za Božji glas.
Duhovno čitanje Baker smješta odmah iza molitve, ali samo ako se čita radi života, a ne radi znatiželje ili razgovora o uzvišenim temama. Nije dovoljno pitati je li knjiga dobra; treba pitati služi li ova pouka mojemu sadašnjem stanju. — Duhovno čitanje se primjenjuje prema stvarnom stanju duše
Nejasan odlomak može se mirno preskočiti dok ga iskustvo ne rasvijetli. Izvanredna mrtvljenja svetaca nisu poziv na oponašanje bez milosti, razboritosti i vodstva. Različiti mistični pisci često različitim slikama opisuju slične neizrecive stvarnosti. I naposljetku: Duhovno čitanje mora ustupiti mjesto molitvi kada duša prepozna poziv na neposredniji odnos s Bogom.
Samoća je povlaštena škola kontemplacije, ali može postojati i u svijetu kao sabranost i sloboda od nepotrebnih briga. Redovnički stalež daje snažna sredstva, ali zavjet sam po sebi ne čini osobu nutarnjom. Njegov je cilj habitualna sabranost koja sve više sjedinjuje život s Bogom.
Baker smatra da se kontemplativna zajednica ne obnavlja prvenstveno množenjem propisa, vanjskih oblika i strogoća. Obnova počinje poukom i stvarnom praksom molitve, jer tek nutarnja promjena daje život pravilu. — Reforma kontemplativne zajednice počinje poukom o molitvi
Samoća, šutnja i red štite pažnju, ali ne smiju zanemariti ljudsku narav. Baker dopušta razboritu rekreaciju te upozorava da se melankoličnu osobu ne smije zatvarati u još veću izolaciju. Šutnja je sredstvo sabiranja i ljubavi, a ne apsolut koji bi dokinuo razborit odnos.
Sve dužnosti kontemplativnoga života Baker sažima u mrtvljenje i molitvu. Mrtvljenje uklanja neurednu ljubav prema sebi, a molitva neposredno okreće oslobođenu volju Bogu; molitva je od toga dvoga plemenitija jer već ostvaruje cilj. — Molitva i mrtvljenje dva su krila bliskosti s Bogom
Naglasak nije na proizvoljnom traženju boli. Potrebna mrtvljenja dolaze kroz dužnosti, odnose, slabosti i providnost, dok se izvanredne pokore ne smiju preuzimati bez razlučivanja. Baker se izrijekom protivi pravilu da treba uvijek izabrati ono što je protivno naravnoj sklonosti: takva praksa može hraniti istu samovolju koju navodno suzbija.
Mrtvljenje zahvaća ljubav, nakanu, srdžbu, strah, skrupuloznost, poniznost i poslušnost. Čistoća nakane ne isključuje svaki neposredni ljudski cilj, nego ga podređuje Božjoj slavi. Predanje raskida prisvajanje: nebo je ispunjenje Božje volje, a pakao zatvorenost u vlastitu volju.
Mir nije odsutnost svakoga osjetilnog nemira. Osjetilni dio može biti uzburkan, a dublja volja ipak ostati vjerna i sabrana. — Viša volja može ostati mirna dok osjetilni dio trpi nemir
Skrupuloznost je za Bakera prije prestrašena nego stvarno dvojbena savjest. Liječi se jasnom poukom, ustrajnom molitvom, razboritom poslušnošću i izbjegavanjem beskrajnih ispita. Kušnje same po sebi nisu grijeh; pristanak volje valja razlikovati od neželjenih misli i tjelesnih pokreta.
Poniznost izvire iz iskustvene spoznaje vlastite ovisnosti i Božje punine. Ona nije poništavanje istine ni puko loše mišljenje o sebi. Poslušnost pak mrtvi naravnu potrebu za neovisnošću, ali se mora živjeti iznutra, a ne samo vanjskom sukladnošću.
Baker molitvu ne svodi na prošnju. Molitva je više prikazanje nego prošnja: duša Bogu daje ljubav, poslušnost, klanjanje i samu sebe te time priznaje potpunu ovisnost o izvoru svakoga dobra. Usmena je molitva stvarna samo ako u njoj sudjeluju pažnja i volja.
Nutarnja afektivna molitva posebno odgovara kontemplativnomu putu. Neprestana molitva nije neprekidno govorenje ni neumoran rad mašte, nego postojan smjer želje prema Bogu koji se obnavlja određenim vremenima sabranosti. Osjetna pobožnost može pomoći, ali nije dokaz milosti. Utjeha i suhoća nisu mjera duhovne vrijednosti; odlučujuća je postojana volja koja traži Boga bez osjetne potpore.
Rastresenosti ne ukidaju molitvu ako volja ne pristaje uz njih. Pokušaj nasilne kontrole mašte može samo povećati napetost. Duša se vraća Bogu, uklanja neurednu navezanost koja hrani ponavljajuću rastresenost i nastavlja bez malodušja.
Put najčešće počinje razmatranjem, ali razmatranje treba služiti pokretanju volje. Kada razum više ne daje plod, a volja je sposobna neposrednije težiti Bogu, ustrajanje u diskurzivnom radu može postati zapreka. Znak promjene nije želja za višim stupnjem, nego stvarna sposobnost jednostavnijega čina i dobar životni plod.
Slijede neposredni čini volje: ljubav, poniznost, zahvalnost i osobito predanje. Ponuđeni obrasci služe kao pomoć, ali se duša ne smije vezati uz njih. — Molitveni oblici moraju ostati slobodni za nadahnuće
Čestim ponavljanjem jednostavni čini postaju spontanije aspiracije. One mogu biti bez riječi i nastaviti se usred posla, jer ne opterećuju razum i maštu kao dugo razmatranje. — Aspirativna molitva premošćuje tišinu i svakodnevicu
Molitva se ne smije napustiti zbog službe, bolesti, suhoće ili napasti. U razdoblju rastresajućih obveza oblik se prilagođava, ali određeno vrijeme sabranosti čuva unutarnji izvor djelovanja. — Molitvu treba čuvati i u rastresajućoj službi
Baker razlikuje aktivno i pasivno mistično sjedinjenje. Aktivna kontemplacija sazrijeva u čistim aspiracijama; pasivno sjedinjenje prima se kao Božje prvenstveno djelovanje. Izvanredne pojave, zanosi i viđenja nisu mjerilo svetosti i traže poniznost, nenavezanost i provjeru.
Čisto intelektualno sjedinjenje kratko je i teško opisivo. Nakon njega može doći bolna napuštenost u kojoj se prethodno svjetlo čini potpuno izgubljenim. — Velika pustoš može slijediti nakon sjedinjenja
Završetak puta nije trajni osjećaj zanosa nego stabilno stanje ljubavi i suobličenosti Božjoj volji. Baker izraz „sjedinjenje ništa s Ništa” tumači apofatički: stvorenje ne prestaje postojati, nego prestaje prisvajati sebe i druga bića kao samostalne izvore dobra. Posljednje mjerilo svih milosti i kušnja jest ljubav koja ništa ne traži za sebe i u svemu želi Božju slavu.
Razlomljene niti knjige nalaze se u Holy Wisdom MOC.
↗ Otvori u vrtu →