Knjiga istražuje kako su srednjovjekovni karmelićani od kraja 13. do početka 16. stoljeća izgradili predaju o neprekinutome podrijetlu Reda od proroka Elije. Autor ne čita tu predaju samo kao skup netočnih tvrdnji, nego kao povijesno promjenjiv odgovor zajednice koja je izgubila mjesto rođenja, prešla iz pustinjaštva u prosjački život, morala opravdati crkvenu legitimnost i tražila jedinstven identitet među novim naraštajima.
Karmelski slučaj postavljen je u širi svijet prosjačkih i monaških redova. Franjevci, dominikanci, augustinski pustinjaci i benediktinci također su vlastitu novost tumačili kroz apostole, pustinjske oce, Augustina ili starozavjetne proroke. Razlike među njihovim povijestima pokazuju kako svaka zajednica bira i oblikuje prošlost koja najbolje izražava njezinu ekleziologiju, duhovni ideal i pravo na mjesto u Crkvi.
Povijesno dokumentirani početak Karmela nije u Elijinu vremenu, nego u skupini latinskih pustinjaka koji su početkom 13. stoljeća na gori Karmelu primili način života od Alberta Jeruzalemskoga. Preseljenje na Zapad, prilagodba Pravila 1247., razvoj gradskih kuća, studija i javnoga služenja preobrazili su malu pustinjačku zajednicu u međunarodni prosjački red.
Ta promjena nije bila mirna. Drugi lyonski sabor 1274. ugrozio je opstanak novijih redova, a gubitak Svete zemlje uklonio je izravan dodir s mjestom podrijetla. Institucionalni uspjeh i unutarnja nesigurnost zato su rasli zajedno.
Prugasti karmelski plašt izazivao je porugu i otežavao prihvaćanje Reda. Promjena habita 1287. bila je praktičan odgovor na javnu percepciju, ali i preoblikovanje zajedničkoga identiteta: bijeli plašt mogao se povezati s monaškom čistoćom i s Elijinim ogrtačem.
Odjeća, standardizirana liturgija i zajednička povijest djelovali su zajedno. Zajednica je dobila ujednačen vanjski znak, zajednički obredni ritam i pripovijest koja je objašnjavala tko su njezini članovi.
Nikola Francuz u djelu Ignea Sagitta oko 1270. napada gradski i djelatni smjer Reda te poziva na povratak samoći. Tekst ne pripada razvijenoj ilijanskoj historiografiji, nego starijemu monaškom jeziku reforme. Ipak otkriva da Karmel nije imao samo jedno samorazumijevanje: ista prilagodba koja je omogućila opstanak nekima se činila izdajom pustinje.
Od rubrica prima u konstitucijama iz 1281. preko liturgijskih i apologetskih tekstova nastaje sve razrađenija povijest. Gora Karmel, Elija, „sinovi proroka”, eseni, Marija, apostoli i pustinjaci ranoga kršćanstva povezani su u neprekinutu liniju koja završava srednjovjekovnim Redom.
Rana je predaja služila unutarnjemu jedinstvu i poučavanju članova koji više nisu poznavali Svetu zemlju. U dodiru s protivnicima, sveučilišnim raspravama, Svetim pismom, kanonskim pravom i papinskim ispravama postajala je preciznija i polemičnija.
Tvrdnja o starini nije bila samo kronološka. Ona je Karmel smještala u samu povijest Božjega naroda i predstavljala redovnički život kao trajnu nit od Staroga zavjeta kroz apostole do Crkve. Papinska potvrda Pravila i povlastice ugrađene su u pripovijest kako bi pokazale crkvenu legitimnost.
Karmelski autori nisu samo tražili mjesto svojega Reda unutar povijesti monaštva. Postupno su cijelu povijest monaštva pretvarali u dio karmelske prošlosti, zamjenjujući tipološku sličnost tvrdnjom o stvarnoj genealogiji.
Životi sv. Anđela i sv. Alberta iz Trapanija pokazuju kako hagiografija proširuje zajedničko pamćenje. Stariji grčki, latinski i svetački pripovjedni obrasci prilagođavani su karmelskim potrebama, a osobe i krajevi istočnoga Sredozemlja uključivani su u zapadnu povijest Reda.
Takvi tekstovi otkrivaju kontakte, očekivanja i ideale zajednice, ali ih se ne može čitati kao jednostavne biografske izvještaje. Biografija sveca raste u prijenosu motiva, čudesa, sukoba i zemljopisnih veza.
U 15. i ranom 16. stoljeću predaja apsorbira sve više osoba, tekstova i paralelnih povijesti: grčko monaštvo, križarske likove, židovske asketske skupine, crkvene oce i navodne svjedoke. Veća učenost, rukopisno sabiranje i humanistička svijest ne razgrađuju automatski legendu; često joj daju nove izvore i složeniju obranu.
Karmelski autori pokazuju različite stupnjeve kritičnosti, ali njihovo poznavanje izvora koegzistira s institucionalnom apologijom. Tisak zatim učvršćuje korpus i istodobno ga izlaže široj provjeri.
Svi prosjački redovi nastoje pokazati da njihova novost obnavlja starinu. Augustinski pustinjaci naglašavaju Augustina i pustinjsku genealogiju, dominikanci apostolsko propovijedanje, a franjevci sličnost Franje Kristu i apostolima. Karmelićani biraju najzahtjevniji oblik: ne samo nasljedovanje drevnoga uzora nego neprekinuto nasljedstvo vezano uz jedno mjesto.
Srednjovjekovna reforma zato često govori jezikom povratka. Novo se ne predstavlja kao prekid nego kao ponovno očitovanje izvornoga oblika kršćanskoga života.
Srednjovjekovni autori nisu jednostavno nesposobni razlikovati istinu od laži. Njihov pojam povijesne istine obuhvaća činjenicu, autoritativni tekst, tipološku podudarnost, moralnu prikladnost i duhovni smisao. Kompilacija, alegorija, proroštvo, hagiografski obrazac i anahronizam mogu služiti uvjerljivoj slici onoga što je prošlost „trebala” značiti.
Karmelska posebnost nastaje kada se sličnost pretvori u kronologiju: ideal Elije ili pustinjskih otaca ne ostaje samo uzor, nego postaje navodni niz stvarnih karmelićana. Kritičko čitanje mora odbaciti neodrživu genealogiju, ali i razumjeti zašto je zajednici ta pripovijest bila duhovno, crkveno i politički uvjerljiva.
Karmelska povijesna predaja nastala je u sjecištu unutarnjega pamćenja i vanjskoga pritiska. Pomogla je preživjeti ugrozu, nadomjestiti izgubljeno mjesto, ujediniti Red, obrazovati članove, pridobiti zaštitnike i objasniti vlastito poslanje. Njezina vrijednost danas nije u obnavljanju tvrdnje o dokumentarnome kontinuitetu od Elije, nego u razlikovanju stvarne povijesti, simboličke istine i načina na koji zajednice pripovijedanjem postaju svjesne vlastitoga identiteta.
Bilješke su okupljene u Karmelsko povijesno pamćenje MOC.
/Volumes/DigBib/Digitalna biblioteka/Razvrstat/Andrew Jotischky - The Carmelites and Antiquity_ Mendicants and their Pasts in the Middle Ages-Oxford University Press, USA (2002).pdf