Meister Eckhart (rođen oko 1260., umro prije 27. ožujka 1329.) bio je njemački dominikanac, propovjednik i učitelj teologije. Djelovao je kao prior u Erfurtu, poglavar dominikanske pokrajine Saske, vikar za Češku te učitelj u Parizu, Strasbourgu i Kölnu. Njegovi latinski spisi pripadaju školskomu teološkom radu, dok su njemački traktati i propovijedi otvorili mističnu teologiju širemu krugu slušatelja.
U središtu njegova nauka stoje odvojenost od prisvajanja, siromaštvo duha, rađanje vječne Riječi u duši, pravednost primljena iz same Pravednosti te djelovanje koje izvire iz sabranoga bitka. Njegove najradikalnije formulacije o „dnu duše”, ništavilu i jedinstvu s Bogom traže čitanje kroz stvorenost, milost, analogiju i sudjelovanje, a ne kao doslovno izjednačavanje čovjeka s Božjom biti.
Godine 1326. protiv njega je pokrenut postupak u Kölnu. Nakon njegova priziva i smrti, bula In agro dominico iz 1329. osudila je dio izdvojenih tvrdnji kao heretične, a druge kao sumnjive. Hrvatsko izdanje navodi i da je Eckhart unaprijed opozvao ono što bi Apostolska Stolica prosudila pogrešnim. Ta povijest ne dopušta ni nekritičko prisvajanje svake rečenice ni svođenje cijeloga opusa na etiketu panteizma.
— KNJIGA BOŽANSKE UTJEHE; Meister Eckhart's Sermons
Merton prima Eckhartov govor o rođenju Riječi u temelju duše i radikalnoj nenavezanosti, ali upozorava na smjelost formulacija koje mogu zamagliti razliku Boga i stvorenja. Zato ga čita uz Taulerovu precizniju tvrdnju da je nutarnji temelj stvoren i da sjedinjenje ne znači identitet. — A Course in Christian Mysticism, str. 151–160
↗ Otvori u vrtu →