KNJIGA BOŽANSKE UTJEHE

KNJIGA BOŽANSKE UTJEHE

Ovo hrvatsko izdanje nosi istaknuti naslov KNJIGA BOŽANSKE UTJEHE, a bibliografski ga opisuje kao Traktate i propovijedi. Ante Šoljić preveo ga je s njemačkoga prema zbirci Deutsche Predigten und Traktate koju je priredio Josef Quint. Digitalni je primjerak razdijeljen u dva sveska, ali sadržajno čini jednu knjigu: prvi dio donosi uvod, traktate i propovijedi 1–20, a drugi nastavlja propovijedima 21–59.

Uvod i tekstualni položaj

Uvod prikazuje Eckhartov dominikanski, sveučilišni i propovjednički rad, središnje mjesto rađanja Riječi u duši te postupak koji je završio bulom In agro dominico iz 1329. godine. Ton je izrazito naklonjen Eckhartu i povremeno polemičan prema njegovim protivnicima, pa biografske i teološke prosudbe treba razlikovati od samih tekstova.

Prevoditeljska napomena važna je za cijelo čitanje: njemačke propovijedi uglavnom su sačuvane u bilješkama slušatelja, a ne u Eckhartovim autografima. Rukopisi sadrže kraćenja, umetke, pogreške i razlike. Šoljić ne izravnava svaku nejasnoću, ali izostavlja opsežne bilješke njemačkoga izdanja. Hrvatski je tekst zato vrijedan kao čitljiva cjelina, no nije zamjena za kritičko izdanje kada je riječ o spornoj formulaciji.

Poučni govori

Dvadeset i tri govora nastala su iz pouke dominikanskoj zajednici u Erfurtu. Njihova osovina nije tehnika molitve nego preobrazba osobe:

1. Posluh i slobodno srce — prava poslušnost napušta prisvajanje vlastite volje; snažna molitva izvire iz srca koje ne pregovara s Bogom.
2. Nemir i traženje pravoga mjesta — ćelija, samostan ili samoća ne liječe srce koje svuda nosi vlastitu nesređenost. Tko istinski ima Boga nalazi ga na ulici, u mnoštvu i u crkvi.
3. Biti prije činiti — dobro djelo prima moralnu kvalitetu iz osobe okrenute Bogu. Djela ne proizvode sama od sebe svetoga čovjeka; preobraženi čovjek posvećuje djela.
4. Vježbanje volje i kreposti — snažna sadašnja volja za dobrom već nosi krepost i onda kada okolnosti ne dopuštaju izvršenje. Napast može postati mjesto rasta jer krepost sazrijeva u otporu.
5. Grijeh, kajanje i pouzdanje — božansko kajanje ne ostaje zatvoreno u očaju, nego se uzdiže prema Bogu i novoj odluci. Dobra volja ostaje vjerna i kada se osjet Božje prisutnosti povuče.
6. Pokora i sakramenti — nutarnje obraćenje važnije je od samovoljno velikih pokora. Euharistiji se pristupa s čistom savješću, ispravnom voljom i većim povjerenjem u Krista nego u vlastiti osjećaj pobožnosti.
7. Narav, milost i osobni put — milost ne razara narav nego je usavršava. Ne treba kopirati tuđi način svetosti; Bog svakomu daje ono što odgovara njegovoj mjeri.
8. Nutarnje i vanjsko djelo — cilj nije ostati nepokretan u nutrini. Nutarnjost treba prijeći u djelovanje, a djelovanje se vratiti u nutrinu, tako da osoba surađuje s Bogom bez rastrganosti.

Knjiga božanske utjehe

Traktat polazi od 2 Kor 1,3–4 i dijeli se na tri cjeline.

Prvi dio — istine koje nose utjehu

Eckhart povezuje dobroga s Dobrotom, pravednika s Pravednošću i mudroga s Mudrošću. Stvorena osoba nije izvor vlastite savršenosti nego je prima sudjelovanjem. Utjeha zato nastaje kada se ljubav prestane zatvarati u prolazno dobro i vrati izvoru svakoga dobra. Jezik o jedinstvu pravednika i Pravednosti izrazito je smion te ga valja čitati analogijski: kao primljeni bitak i djelovanje, ne kao gubitak stvorenosti.

Drugi dio — tridesetak razloga za utjehu

Gubitak nikada nije cijela stvarnost. Čovjek koji neprestano gleda samo izgubljenih četrdeset maraka postaje slijep za šezdeset koje još ima. Eckhart poziva na zahvalno pamćenje preostaloga dobra, usporedbu sa siromašnijima i prepoznavanje ljubavi koja je gubitku dala moć da ranjava.

Trpljenje nastoji premjestiti iz izoliranoga „zašto ja?” u odnos s Bogom, Kristom i pravednošću. Taj govor može hraniti strpljivost, ali ga se ne smije pretvoriti u tvrdnju da je svaka bol dobra, da je žrtva kriva zbog žalosti ili da se nepravdu ne smije ukloniti. Utjeha nije zabrana žalovanja nego promjena konačnoga oslonca.

Treći dio — primjeri

Završni dio skuplja biblijske, otačke i antičke primjere ljudi koji usred bolesti, pogrde ili gubitka ne traže samo uklanjanje boli nego strpljivost, vjernost i slobodu za dobro. Traktat završava obranom smionoga govora: neukost nije razlog da se ne poučava, ali nerazumijevanje ostaje stvarna opasnost.

O čovjeku plemenita roda

Polazeći od Lk 19,12 Eckhart razlikuje vanjskoga i unutarnjega čovjeka. U duši je zasijano „sjeme božanske naravi”, Riječ, koje može biti prekriveno, ali ne i uništeno. Šest stupnjeva rasta vodi od oslanjanja na vanjske uzore preko neposrednije pouke od Boga, ukorjenjivanja u ljubavi i prihvaćanja kušnje do mira, oslobođenosti od slika i preobrazbe po milosti.

Traktat razlikuje večernju spoznaju, koja stvorenja gleda u njihovoj raznolikosti, i jutarnju, koja ih gleda u Bogu. „Plemenitost” nije društveni položaj nego primanje života iz Boga. Jezik o božanskom sjemenu treba ostati povezan s 2 Pt 1,4: riječ je o dioništvu po milosti, ne o naravnom božanstvu duše.

Propovijedi

Zbirka ima 58 numeriranih propovijedi; nakon broja 7 slijedi 9. Mogu se čitati u nekoliko povezanih nizova:

• Prazan hram i nesebično djelo — propovijed 1 iz hrama izgoni duhovnu trgovinu: dobro se ne čini radi plaće, utjehe ni vlastite slike.
• Djevica, supruga, Marta i Marija — propovijedi 2 i 28 odbijaju statičnu podjelu kontemplacije i služenja. Marta je zrela jer djeluje iz uvježbanoga središta; Marijina naslada tek treba postati život.
• Pravednost i rođenje Sina — propovijedi 7, 11–13, 19, 25, 43 i 57–59 povezuju slušanje vječne Riječi s njezinim rađanjem u duši. Tišina i sabranost nisu cilj nego raspoloživost da Kristov život postane djelatan.
• Jedno, ništavilo i siromaštvo duha — propovijedi 22, 30, 32, 37, 40, 45 i 49 donose najradikalniji apofatički govor. Propovijed 32 traži čovjeka koji „ništa neće, ništa ne zna i ništa nema”, a zatim prelazi u tvrdnje o oslobođenosti „od Boga”. To je mjesto na kojem izolirani navod najlakše postaje metafizička zabluda.
• Milost, ljubav i djelovanje — propovijedi 4–6, 23, 28–29, 35, 41, 47–50 i 54 naglašavaju dar, uzajamnu ljubav, euharistijsku i crkvenu zbilju te djelo koje izrasta iz milosti.
• Božja blizina i sabranost — propovijed 36 tvrdi da je kraljevstvo Božje blizu i u nama; propovijedi 57–59 prikazuju tišinu kao pripravu za rođenje Riječi, ali i traže da se nakon dara sva stvorenja vide kao put prema Bogu.

Izvučene točke

• Čovjekov bitak daje moralnu kvalitetu njegovim djelima
• Rađanje Riječi u duši središte je Eckhartove mistike
• Pravednik prima pravednost sudjelovanjem u Pravednosti
• Milost usavršava narav bez njezina razaranja
• Utjeha počinje kada se pogled odmakne od izgubljenoga dobra
• Dobra volja može nositi djelo koje okolnosti nisu dopustile
• Duhovni nemir često premješta vlastitu nesređenost na okolnosti
• Propovijedi zapisane po slušanju traže oprez u atribuciji
• Nejasan izvornik ne smije se potajno izravnati prijevodom
• Eckhartovo siromaštvo duha prelazi od odricanja prema gubitku prisvajanja
• Hram duše ostaje prazan kada dobro djelo ne traži plaću
• Unutarnji čovjek raste od oponašanja prema preobrazbi
• Jutarnja spoznaja gleda stvorenja u Bogu

Nosivi citati

• Ljudi ne trebaju toliko razmišljati što da čine nego što da budu
• Djela ne posvećuju nas nego mi posvećujemo djela
• Tko ima Boga pravo ima njega na svim mjestima
• Nutarnjost treba izbiti u djelatnost a djelatnost ući u nutrinu
• Milost ne razara narav nego je usavršava

Pitanja

• Pitam li prije djelovanja tko postajem
• Tražim li drugo mjesto umjesto uređenja vlastita srca
• Jesu li moja dobra djela dar ili trgovina
• Čitam li mistični paradoks kao poziv na obraćenje ili kao doslovnu metafiziku

Kritička nit

Zbirku treba čitati na tri razine: kao Eckhartovu dominikansku i biblijsku duhovnu pouku, kao tekst prenesen nesigurnom rukopisnom predajom te kao opus čije su pojedine tvrdnje bile predmet crkvene osude. Najplodnije teme — sloboda od prisvajanja, primat bitka pred vanjskim učinkom, rađanje Kristova života u duši, jedinstvo molitve i djelovanja — ne ovise o doslovnom prihvaćanju najradikalnijih formula.

Sigurno čitanje čuva razliku Stvoritelja i stvorenja, naravi i milosti, božanskoga Sinovstva po naravi i posinstva po sudjelovanju. Također odbija upotrijebiti govor o trpljenju, poslušnosti i miru za opravdavanje nasilja, pasivnosti pred nepravdom ili zanemarivanja razborite pomoći.

— Meister Eckhart; prijevod i napomena: Ante Šoljić