Sv. Bernard iz Clairvauxa (1090.–1153.) bio je cistercitski opat, crkveni naučitelj i pisac rane skolastike. Njegova duhovna teologija povezuje biblijski jezik, monaško iskustvo i mistiku ljubavi: poniznost vodi istini, milosrđe širi srce prema bližnjemu, a čista ljubav traži Boga radi njega samoga.
U djelima BOŽJA LJUBAV i STUPNJEVI PONIZNOSTI I OHOLOSTI isti se put promatra s dviju strana: kao uspon ljubavi i kao razlučivanje silaska u oholost.
Merton Bernarda prikazuje kao sveca u kojemu ljudska ništavnost postaje prozirna za Božje milosrđe. Njegov apostolat ne prenosi samo nauk: iz iskustvene spoznaje Boga drugima priopćuje ono što je u kontemplaciji primio. — DISPUTED QUESTIONS, Svetac je sakrament Božjega milosrđa
Bernardovo obraćenje Merton tumači kao izlazak iz taštine prema istini po Riječi, a mistični brak kao puninu ljubavi i suglasja volja. Posebno ističe da najviša „pomast” nije pobožni žar nego pietas, suosjećanje koje tuđu nevolju prima kao vlastitu; Bernardovu ranu pretjeranu pokoru pritom izričito ne nudi za oponašanje. — A Course in Christian Mysticism, str. 99–140, Milosrđe je srce prosvjetljujućega puta
↗ Otvori u vrtu →