A Short and Easy Method of Prayer zamišljen je za ljude koji žele ljubiti Boga, ali nemaju sposobnost ili priliku za učeno razmatranje. Sačuvani engleski tekst donosi predgovor izdanju, autoričin izvorni predgovor i dvadeset i četiri označena poglavlja, iako završni kazalo i poveznice upućuju na stariju podjelu od dvadeset i šest poglavlja.
Prvo poglavlje ruši pretpostavku da je molitva specijalnost obrazovanih ili redovnika. Guyon je definira kao usmjerenje srca Bogu i nutarnji čin ljubavi. Zato u isti poziv uključuje nepismene, djecu, bolesnike, radnike, upravitelje, roditelje i ljude s mnogim obvezama. Molitva srca ne prekida razumno vanjsko djelovanje; prekida je prije svega neuređena navezanost.
Drugo poglavlje predlaže dvije ulazne prakse: čitanje povezano s razmatranjem i samo razmatranje. Tekst se čita polako, u malim odsječcima, dok riječ ima „okus”. Kada se volja pokrene prema ljubavi, zahvalnosti ili klanjanju, daljnje čitanje treba stati kako bi primljeno moglo postati molitva. Pobožno čitanje prelazi iz razumijevanja u kušanje.
Za nepismene je „velika knjiga” sam Isus Krist. Guyon preporučuje Očenaš na materinskom jeziku, jednostavno zadržavanje uz pojedinu riječ i vjeru u Božju prisutnost. Početna molitva nije tehničko pražnjenje uma, nego kristološki i odnosni ulazak u prisutnost Oca.
Treće i četvrto poglavlje opisuju prijelaz od ponavljanih riječi i afekata prema jednostavnijemu počinku pred Bogom. Ne treba silom proizvoditi nove čine kada je srce već mirno zahvaćeno ljubavlju; kao što se hrana nakon žvakanja mora progutati, primljena riječ treba prijeći u tihu asimilaciju.
Poglavlja o suhoći, predanju i trpljenju upozoravaju da povlačenje osjećajne slatkoće ne znači Božju odsutnost. Vjernost ostaje u volji. Ipak, Guyonine apsolutne formulacije o prihvaćanju svega „iz Božje ruke” treba povezati s razboritošću, dužnošću i dopuštenim djelovanjem protiv zla. Predanje nije pasivnost.
Guyon smatra da se kreposti ne stječu samopromatranjem nego boravkom uz Boga koji ih ulijeva i oživljuje. Taj naglasak ispravno čuva prvenstvo milosti, ali ne uklanja moralni napor, ispit savjesti, ispovijed i konkretnu popravku. Sama poglavlja o ispovijedi i ispitivanju savjesti pokazuju da tišina ne briše sakramentalnu i etičku odgovornost.
Poglavlja XII–XIV govore o navici Božje prisutnosti, počinku i nutarnjoj šutnji. Zemlja treba „šutjeti” da bi duša čula Riječ, no ta šutnja nije odsutnost vjere ni volje. Pojednostavljenje molitve nije neaktivnost.
Kada čitanje ili usmena molitva spontano prijeđu u sabranost, Guyon savjetuje ostaviti knjigu ili riječ i ostati u primljenoj pozornosti. Prošnje nisu nužno mnoštvo izgovorenih formulacija; Duh može u srcu nositi nakanu prema Bogu.
Kod rastresenosti i napasti izravna borba često povećava ono što želi ukloniti. Bolji je blag povratak: ne zadržavati se na misli, nego se poput djeteta ponovno okrenuti Ocu. Rastresenosti se pobjeđuju bez tjeskobne borbe.
Poglavlje XX rabi rječnik „samoponištenja”, a završna poglavlja jednostavnosti, pasivne sposobnosti i sjedinjenja. Kršćanski čitljiv smisao tih izraza jest odricanje od samoprisvajanja, ne uništenje osobe, savjesti ili slobode. Stvorenje „otvara prozor”, dok svjetlo daje Bog. Prijemčivost je stvarna suradnja s milošću, a ne ljudska nepostojećnost.
Metoda je najpouzdanija kada čuva Krista, Pismo, sakramente, kreposti i konkretne dužnosti. Postaje nesigurna kada se napredno stanje pasivne molitve proglasi pravilom za svakoga, kada unutarnji impuls zamijeni savjest i razboritost ili kada „ništavilo” zvuči kao poništenje stvorene osobe. Pogrešna pasivnost može molitvu pretvoriti u neodređenost.
↗ Otvori u vrtu →