Abbé Courbon, župnik Saint-Cyra, piše praktičan uvod u nutarnju molitvu za početnike i za one koji su zbog rastresenosti, suhoće ili napasti počeli sumnjati u njezinu vrijednost. Djelo je oblikovano kao razgovor pitanja i odgovora. Namjerno se obraća jednostavnim ljudima: sposobnost za molitvu ne veže uz učenost, nego uz razum, iskrenu volju, poniznost i poučljivost.
Ovo englesko izdanje iz 1856. sjedinjuje dva dijela. Prvi je preveo i priredio William Upton Richards, a predgovor drugomu potpisao je E. B. Pusey. Urednički predgovor drugoga dijela izrijekom navodi da je na jednome mjestu ublažen govor pripisan Tereziji Avilskoj te donosi protestantsko tumačenje autoriteta privatnih objava. Zato valja razlikovati Courbonovu praktičnu pouku od konfesionalnih uredničkih zahvata engleskoga izdanja.
Courbon donosi tri međusobno povezane definicije. Nutarnja molitva je primjena uma na svetu istinu radi toga da čovjek postane bolji; uzdizanje duše k Bogu; te razgovor uma i srca s Bogom. Posljednja mu je najpotpunija jer uključuje druge dvije. Razmatranje nije studij: studij želi znanje, a molitva svetost i životnu promjenu.
Razgovor nije jednosmjeran. Čovjek govori klanjanjem, hvalom, zahvaljivanjem, kajanjem i prošnjom, ali između čina zastaje i sluša. Bog može govoriti tihim dobrim mislima, željama i odlukama čiji izvor molitelj katkad prepozna tek poslije. Molitva je odnos dvaju aktivnih sugovornika, pa Čekanje Boga u molitvi već je djelovanje ljubavi.
Krist je povlašteni predmet molitve, osobito raspeti Krist. Courbon početniku savjetuje da se ne raspršuje stalnim mijenjanjem otajstava, nego da dopusti da Kristova slika duboko prožme um i srce. Ipak, ne nameće svima isti način zamišljanja: molitvena metoda treba služiti stvarnom odnosu s Bogom.
Knjiga razlikuje habitualnu i neposrednu pripravu. Habitualna se sastoji u čistoći srca, misli i nakane: molitveni sat počinje načinom života koji mu prethodi. Neposredna priprava sabire rasute moći duše, zaziva Duha Svetoga i kratko utvrđuje predmet te željeni plod molitve. Nutarnje smirivanje traži vrijeme; nije dovoljno samo povući se u sobu, kleknuti i izgovoriti čin vjere. — Priprava za razmatranje
Glavni dio ima tri pokreta: razmatranja, afekte i odluke. Razum promatra istinu kako bi pokrenuo volju, ali ne smije gomilati misli nakon što je srce već dotaknuto. Afekti su srce molitve: ljubav, zahvalnost, divljenje, suosjećanje, kajanje, poniznost i želja za nasljedovanjem mogu se izraziti jednom unutarnjom riječju. Važno je ostati uz jedan stvaran afekt dok traje njegov dobar učinak, umjesto prelaziti preko mnogih formula.
Odluka prevodi molitvu u život. Općenito „bit ću bolji” treba postati odgovor na određenu manu, priliku, osobu i vrijeme. Courbon savjetuje malo odluka, često samo jednu, koju treba zadržati dok se ne izvršava postojano. Ona mora biti izvediva, mirno odvagnuta, podsjećana tijekom dana i oslonjena na milost, a ne na vlastitu snagu. — Jedna odluka treba ostati dok ne postane navika
Zaključak sjedinjuje zahvaljivanje, prikazanje i prošnju. Primljene misli, afekti i odluke vraćaju se Bogu kao njegovi darovi, a zatim se moli milost za njihovo izvršenje. „Duhovni stručak” — kratka misao, riječ ili slika — prenosi plod molitve u dan. — Zaključak nutarnje molitve sjedinjuje prošnju zahvaljivanje i prikazanje
Metoda je važna početniku, ali nije zakon iznad Božjega djelovanja. Ako se već u pripravi pojave ljubav, kajanje ili jasna odluka, treba ostati ondje gdje je plod dan. Ako izabrani predmet ne pomaže, mogu poslužiti kratke usmene molitve s tihim stankama. Trajanje i položaj prilagođuju se dužnostima, zdravlju i stvarnim okolnostima, ali nije dobro skraćivati unaprijed određeno vrijeme samo zato što je molitva suha.
Courbon razlikuje voljne rastresenosti, kojima osoba pristaje ili ih ne želi napustiti, od nevoljnih, koje se vraćaju protiv volje. Protiv prvih treba djelovati; druge se nakon mirna povratka Bogu podnose bez tjeskobe. Njihovi su česti izvori raspuštenost osjetila, neobuzdana mašta, navezanost na stvorenja i pretjerana zaokupljenost poslovima — čak i dobrim djelima.
Drugi dio razlikuje tri skupine molitelja: početnike s pogrešnim očekivanjem stalne sabranosti, osobe čija rastresenost prati popuštanje u životu te naprednije koje Bog kuša nakon razdoblja utjehe. Ista rastresenost traži različit lijek prema stanju duše. Početniku treba ispraviti sliku molitve i ohrabriti ga; nemarnomu treba pokajanje, povratak redu i pomoć drugih; vjernomu često treba mirno podnošenje kušnje.
Važan lijek jest dobra priprava. Vanjski čin počinje u trenutku, ali nutarnji prijelaz iz poslova u Božju prisutnost traži smirivanje. Tijekom same oluje nije korisno nasilno loviti razum i maštu; sigurnije je čuvati srce i volju blizu Boga. — Kada razum i mašta lutaju volja može ostati uz Boga
Suhoća može razotkriti ponos, navezanost na utjehu i skrivene rane. Ona kuša ljubi li čovjek Boga ili osjećaj njegove blizine, uči ga razlikovati Darivatelja od dara i pokazuje mu vlastito siromaštvo. Ako je povezana s nevjernošću, odgovor su mirno priznanje i popravak; ako uzrok nije jasan, ne treba beskrajno ispitivati sebe, nego ostati vjeran.
„Božja odsutnost” zapravo je odsutnost osjetnoga doživljaja Boga. Treba izbjeći dvije krajnosti: užurbano traženje novih knjiga, metoda i savjetnika te pasivnost koja ništa ne čini pod izlikom predanja. Srednji put kratko ispituje moguću nevjernost, moli oproštenje, nastavlja redovite dužnosti i čeka Boga u vjeri.
Plod takve molitve često nije vidljiv u samome satu. Poslije se može pokazati kao veća spremnost na služenje, odbojnost prema grijehu, vjernost dužnosti i snaga protiv napasti. — Plod suhe molitve postaje vidljiv nakon molitve
Kad su razum i mašta potpuno rasuti, molitelj se može pridružiti Kristovu klanjanju, ljubavi i zahvaljivanju. Courbon time molitvu premješta s psihološkoga uspjeha na vjernost odnosa. Nevoljne pobune osjećaja i strasti nisu isto što i pristanak volje.
Najopasnije napasti nisu otvoreno zlo, nego dobro izobličeno prema čovjekovoj naravnoj sklonosti. Aktivna i odvažna osoba može pasti u lažnu revnost, govoriti prije nego što je istinom prožeta, gomilati dobra djela i izgubiti sabranost. Plašljiva osoba može pasti u lažnu poniznost, vidjeti samo nedostojnost i napustiti molitvu ili pričest. Istinska poniznost boli, ali donosi mir, slobodu i pouzdanje; lažna tlači, uznemiruje i oduzima snagu za dobro.
Druga je varka želja da se napusti sadašnji stalež, posao ili služba radi navodno savršenijega života. Znak autentična poziva nije prezir sadašnjega mjesta, nego veća vjernost njegovim dužnostima dok se čeka razlučivanje. Budući poziv potvrđuje se sadašnjom vjernošću, a promjenu stanja ne treba poduzimati bez molitve, pročišćenja nakane i razborita vodstva.
Posljednja je napast uvjerenje da je suha molitva besposlica. Courbon odgovara da tražiti Boga, čekati ga, podnositi nemoć i ostati mu na raspolaganju nije gubljenje vremena. U zreloj molitvi nije sve ljudsko djelovanje: čovjek uči dopustiti Bogu da djeluje u njemu.
Knjiga je stroga prema nemarnosti, ali još stroža prema malodušju. Njezina se pedagogija može sažeti ovako: pripravi život, uđi sabrano, razmatraj radi ljubavi, donesi jednu konkretnu odluku, prenesi je u dan i ne napuštaj molitvu kada nestanu misli, osjećaji i privid uspjeha. Mjerilo je postaje li život ponizniji, vjerniji i sposobniji ljubiti.
Razlomljene niti knjige nalaze se u Familiar Instructions on Mental Prayer MOC.
↗ Otvori u vrtu →