Ovih pedeset i pet poglavlja izmjenjuje proširena razmatranja Kristova života i Muke s dugim molitvama. Londonsko izdanje iz 1875. naslovnicom ih pripisuje Johannesu Tauleru, ali Huttonov pregled korpusa i Ingeova tekstološka upozorenja pokazuju da slične pasionske zbirke ne pripadaju sigurnoj jezgri Taulerovih propovijedi. Izvor je stoga označen kao pseudo-Taulerov.
Početak polazi od priznanja grijeha, zahvalnosti za Utjelovljenje i pranja nogu. Četvrto i peto poglavlje razvijaju snažnu euharistijsku pobožnost: stvarnu Kristovu prisutnost, potrebu dostojne priprave, pričest kao hranu slabih i milost koja ne uništava osobu nego je suobličuje Kristu.
Gethsemani, uhićenje, suđenja, bičevanje, trnova kruna, križni put i raspeće postaju „knjiga”, „ogledalo”, „ljestve”, „vrelo”, „tijesak” i „stablo”. Najzdraviji naglasak stalno vraća osjećaj prema kreposti: Kristovu Muku ne razmatra se radi količine suza, nego radi poslušnosti, blagosti, praštanja neprijateljima i predanja Ocu.
Trideset četvrto poglavlje čita četiri kraka križa kao četiri usmjerenja: prema Bogu, prema poniznosti, prema sveopćoj ljubavi i prema nutarnjoj samoći. Poglavlja o riječima s križa povezuju žeđ sa željom za čovjekovim spasenjem, dovršenje s ispunjenjem djela, a predanje duha s vraćanjem svega Ocu bez prisvajanja.
Pedeset treće poglavlje jedan je od najsnažnijih dijelova. Krv i voda iz otvorena boka označuju sakramente; Crkva izlazi iz boka novoga Adama, a vjernik ulazi u otvoreno Srce kao u prebivalište. Tekst izrijekom čuva razliku naravi: ono što Bog jest po naravi, čovjek prima po milosti i preobražavajućoj ljubavi.
Marijanska poglavlja snažno prikazuju majčinsko supatništvo i postojanost uz Krista. Međutim, tekst joj mjestimice pripisuje gotovo usporedničku otkupiteljsku ulogu, „neograničenu zaslugu” i nadopunjavanje onoga što je Kristovoj Muci nedostajalo. Takav govor treba ispraviti: Marijino je sudjelovanje stvarno i jedinstveno, ali potpuno primljeno, podređeno i ovisno o jedinom dovoljnom Kristovu posredništvu.
Prvo, mnoga mučenja, geste, razgovori i nutarnje misli nisu preuzeti iz Evanđelja ni potvrđeni povijesnim izvorom. Oni pripadaju afektivnoj pobožnoj imaginaciji i ne smiju se prenositi kao činjenice.
Drugo, knjiga opetovano kolektivno pogrđuje Židove, ponekad ih opisuje dehumanizirajućim jezikom. To nije sporedna stilska grubost, nego teološka i moralna deformacija Muke. Isus, Marija, apostoli i prva Crkva jesu Židovi; križ razotkriva grijeh cijeloga čovječanstva i otvara oproštenje, ne kolektivnu osudu jednoga naroda.
Treće, neki pozivi na trpljenje, želja za prokletstvom ili odgađanje ispovijedi mogu hraniti samoozljeđivanje, skrupuloznost ili duhovno zlostavljanje. Primljeni križ nije isto što i tražena šteta; sakramentalnomu pomirenju ne treba zapriječiti pristup kada ga osoba razborito traži.
Knjiga može hraniti euharistijsku zahvalnost, kristocentrično razmatranje i pobožnost Srcu Isusovu samo ako se čita uz jasnu tekstološku oznaku i teološko razlučivanje. Njezine najveće ljepote ne uklanjaju potrebu da se odbace protujudaizam, povijesno neprovjerene tvrdnje, mariološka pretjerivanja i duhovno opasan govor o patnji.
— pseudo-Tauler; anonimni engleski prijevod svjetovnoga svećenika
↗ Otvori u vrtu →