Ovo izdanje iz 1879. najprije donosi tekst osam poglavlja Pjesme nad pjesmama, zatim Guyonino alegorijsko tumačenje svakoga retka. James W. Metcalf prevodi s francuskoga i u predgovoru smješta nastanak komentara u Thonon 1682.–1683.; navodi da je Guyon cijeli komentar napisala u dan i pol te da je sama razlikovala odlomke primljene u snažnom nutarnjem poticaju od slabijih mjesta nastalih kada je nastavila pisati nakon njegova prestanka.
Ta autoričina tvrdnja nije dokaz nadahnuća komentara. Ona je podatak o načinu na koji je Guyon razumjela vlastito pisanje i dodatni razlog za razlučivanje teksta, a ne za njegovo izuzimanje od provjere.
Prvi stih, „Neka me poljubi poljupcima usta svojih”, Guyon odmah čita kao želju za duhovnim brakom. Cilj se pokazuje na početku kako bi pokrenuo put, ali nije odmah ostvaren. Prvo dolaze osjetna milost, privlačenje, sabranost, djelomično sjedinjenje moći duše i spoznaja vlastite „crnine”.
Drugo poglavlje povezuje poljski cvijet i ljiljan dolina s borbom, poniženjem i križem. U trećem zaručnica noću traži Ljubljenoga i ne nalazi ga na prijašnjem mjestu počinka. Odsutnost razotkriva da je tražila i vlastito zadovoljstvo u Bogu. Potraga je treba izvesti iz prisvajanja dara prema Bogu samomu.
Četvrto poglavlje zadržava govor o ljepoti zaručnice, ali je smješta u jednostavnost: jedno oko za Božju volju, iskrenost bez dvostrukih nakana i oslobođenje razuma od neuredna samopromatranja. Razum nije ukinut; treba biti pročišćen od prisile da sve kontrolira i pretvara u vlastiti oslonac.
Peto poglavlje opisuje zaručnicu kao vrt u koji Zaručnik dolazi ubrati plodove. Njezina ljepota i plodnost nisu privatno dobro; postaju hrana prijateljima. Guyon time duhovni brak veže uz sposobnost primanja i davanja, savjetovanja i služenja.
U šestom poglavlju zaručnica uči da ne može Zaručnika zadržati kao posjed. „Ja pripadam dragomu svomu, a dragi moj meni” označuje uzajamnost nakon oslobođenja od prisvajanja. Guyon taj trenutak naziva „essential union”, ali ga treba čitati zajedno s njezinom vlastitom ogradom: ne radi se o hipostatskom sjedinjenju, a stvorena supstancija ostaje različita.
Sedmo poglavlje opisuje istodobni počinak i napredovanje. Zrela duša prima da bi razdijelila, postaje sposobna „rađati” druge Kristu i vraća se svijetu bez gubitka nutarnjega središta. To je njezina inačica apostolske plodnosti sjedinjenja.
Osmo poglavlje produbljuje trajno sjedinjenje, ali zaručnicu opet prikazuje u kućnim poslovima i brizi za „malu sestru”. Pečat na srcu i ruci povezuje nutarnji život i djelo. Ljubav jača od smrti ne zatvara se u par, nego postaje vinograd, savjetovanje i služenje drugima.
Guyon rabi slike vode u vinu, soli u vodi, rijeke u moru i gubitka vlastitog oblika. U istom prvom poglavlju pojašnjava da „gubitak vlastite subsistencije” znači mistični gubitak samoprisvajanja, ne ontološko brisanje: kap zadržava svoju supstanciju i Bog je može razlikovati. Ta ograda mora upravljati čitanjem svih odvažnijih izraza.
Komentar nije povijesno-kritička egzegeza Pjesme nad pjesmama i ne iscrpljuje njezin doslovni, kanonski ni crkveni smisao. Njegova je vrijednost mistagoška: slika odnos između želje, odsutnosti, čišćenja, sjedinjenja i plodnosti. Njegovu teologiju Trojstva, „biti” i navodne nepogrešivosti zreloga impulsa treba provjeravati preciznijim katoličkim pojmovima milosti, sudjelovanja, slobode i razlike Stvoritelja i stvorenja.
↗ Otvori u vrtu →