Spiritual Progress: or Instructions in the Divine Life of the Soul from the French of Fenelon and Madame Guyon objavljen je u New Yorku 1853. u uredništvu Jamesa W. Metcalfa. Naslovna atribucija Fénelonu i Guyon nije potpuna: završnih šezdeset „Spiritual Maxims” urednik izričito pripisuje Pèreu La Combeu. Knjigu zato treba čitati kao višeglasnu antologiju.
Fénelonovi tekstovi potječu iz pariškoga izdanja djela iz 1810.; prijevod Guyonine Method of Prayer uspoređen je s izdanjima iz Kölna 1704. i Pariza 1790.; Concise View i maksime prevedeni su iz pariškoga izdanja 1790.
Predgovor savjetuje čitatelju da ništa ne odbaci i da se osloni na nutarnji „Amen Duha”. Takav savjet može otvoriti poniznost, ali nije dostatan kriterij: subjektivna potvrda treba Pismo, vjeru Crkve, sakramente, razum i provjeru plodova.
Trideset i jedan odsjek tvore široku pedagogiju nutarnjega života:
Fénelonova posebna snaga jest razotkrivanje duhovnoga sebeljublja. Čovjek može prisvojiti vlastitu velikodušnost, znanje, utjehu, napredak i čak ideju „čiste ljubavi”. Lijek nije nasilje nad sobom, nego ponizna vjernost sadašnjoj dužnosti i jednostavnost koja manje promatra sebe.
Pisma primjenjuju iste teme na konkretne osobe: poniženje, trpljenje bez udvostručavanja boli otporom, smrt sebi, mir poslušnosti, predanje volje, duhovnu ambiciju, skrupuloznost, prepoznavanje sebeljublja, slobodu, siromaštvo, svakodnevno umiranje i Božji govor u duši.
Vrijedna je njegova trijezna opaska da čovjek ne treba novo znanje koliko vjernu uporabu već primljenoga. Jednako važna je slika predanja kao djeteta u majčinu naručju: ono nije herojska predstava kojom se ego divi sebi, nego jednostavno počivanje koje prihvaća vlastitu slabost.
Ova je verzija sadržajno ista tradicija kao A Short and Easy Method of Prayer, premda naslov i prijevod glase Short and Very Easy Method of Prayer. Sadrži autoričin predgovor i dvadeset i četiri poglavlja. Nije potrebno iz nje stvarati drugi skup istovjetnih atoma; vrijednost joj je u tekstualnoj usporedbi i u načinu na koji je 1853. smještena uz Fénelona.
Prvi dio opisuje šest stupnjeva: obraćenje, djelotvorni dodir u volji, pasivnost i nutarnju žrtvu, golu vjeru, mističnu smrt te još neprepoznato sjedinjenje. Drugi dio govori o uskrsnuću, životu u Bogu i preobrazbi.
Ova zgusnuta shema pomaže vidjeti nosivu dinamiku Guyonina nauka: milost premješta središte s vlastitoga djelovanja na primanje i uzvraćanje Božje ljubavi. Ali shema nije obvezatna kronologija svakoga puta, a „smrt” označuje prestanak prisvajanja, ne nestanak razuma, osobe ili moralne odgovornosti.
Šezdeset maksima pripisanih La Combeu govore o neprisvajanju, poniznosti, suhoći, goloj vjeri, križu, odricanju od duhovnih oslonaca i Božjoj volji. Neke su rečenice plodne, primjerice da se obećanje dano u miru provjerava u kušnji i da nenavezivanje na ugled oslobađa za Boga.
Drugi iskazi zahtijevaju ozbiljnu ogradu: „sjedinjenje biti s biti”, tvrdnja da završna čišćenja trebaju uništiti razum, govor o oduzimanju kreposti, navodnu nepogrešivost nutarnjega vodstva i tvrdnju da Bog može biti proslavljen grijehom. Ti se iskazi ne smiju izolirati, pripisati Guyon niti uzeti kao normativna katolička formulacija.
— François Fénelon, Madame Guyon i maksime pripisane Pèreu La Combeu
↗ Otvori u vrtu →