Spiritual Torrents u prijevodu A. W. Marstona iz 1875. opisuje povratak duše Bogu slikom rijeka i bujice koja se konačno ulijeva u more. Knjiga ima dva dijela: prvi prati tri puta i četiri stupnja pasivnoga puta vjere, a drugi potanko opisuje uskrsli, djelatni i navodno „preobraženi” život.
Prvo poglavlje razlikuje:
Guyon nepravedno podcjenjuje prvi put kada njegove duše prikazuje kao plitke, malo korisne i gotovo nesposobne doći do mora u ovome životu. Razlike putova ne čine hijerarhiju ljudske vrijednosti. Jedinstvo svetosti ne znači uniformnost putova.
Drugi put može biti ispunjen viđenjima, zanosima, nutarnjim govorima i velikim djelima, ali darovi još nisu isto što i potpuna preobrazba. Prvi stupanj trećega puta također nosi jaku ljubav, lakoću kreposti i želju za trpljenjem. Upravo tada nastaju skrivene opasnosti: prezir prema sporijima, strogoća prema grešnicima, žalost zbog javno vidljive pogreške, osjećaj sigurnosti i prisvajanje darova.
Guyon posebno upozorava na prerano poučavanje. Osoba govori jer joj vlastito iskustvo treba izlaz, a ne zato što je poslana i povezana s Izvorom; tako „daje iz potrebe, a ne iz obilja”. Duhovno se vodstvo daje iz obilja a ne iz vlastite potrebe.
Drugi stupanj pasivnoga puta vjere izmjenjuje padove i ravnine. Nestaje mir koji se činio trajnim, vraćaju se rastresenosti i strasti, a molitva, čitanje i služenje gube okus. Povremeni povratak utjehe otkriva nove slojeve prisvajanja. Guyon zaključuje da se Darivatelja ne smije zadržavati preko njegovih darova.
Treći stupanj opisuje „mističnu smrt”, pokop i raspad. Najprije se oduzimaju darovi i osjećaj kreposti, zatim sigurnost u vlastito duhovno stanje, pa čak i osjetna sposobnost molitve. Rječnik je dramatičan i ne smije se izjednačiti s depresijom, traumom, tjelesnom bolešću ili moralnim padom. U jednom važnom odlomku Guyon čak savjetuje nevino rasterećenje osjetila i upozorava da bi pretjerano stezanje moglo oštetiti zdravlje i razum.
Četvrti stupanj počinje obnovom života. Kreposti i sposobnosti vraćaju se, ali se više ne prisvajaju kao privatno vlasništvo. Drugi dio izričito odbacuje tumačenje „slobode” kao besposlice: uskrsla duša ponovno djeluje, služi, poučava i obavlja dužnosti. Ako trajno ostaje nemoćna za dobro, Guyon kaže da se ne može nazvati uskrsnulom.
Zreli život treba biti apostolski plodan. Rijeka koja je postala jedno s morem može nositi ono što prije nije mogla, jer više ne daje iz vlastite zalihe. Ta je slika najjača kada znači prijelaz od samoprisvajanja prema sudjelovanju i služenju.
Guyon izričito kaže da rijeka ne gubi svoju narav ni stvarnu osobnost, nego vlastite osobine preuzima od mora; drugdje tvrdi da božansko postaje dušino „biće i opstojnost, ne bitno nego mistično”. Te ograde čuvaju analogiju. Ipak, slike probavljene hrane, nestale identity, „deifikacije” i nemogućnosti pogreške mogu zvučati kao ontološko stapanje ili ukidanje slobode ako se izdvoje.
Katolički čitljiv smisao jest preobražavajuće sudjelovanje po milosti: osoba ostaje stvorenje, razum i volja ostaju stvarni, a suglasnost s Bogom provjerava se poniznošću, poslušnošću istini, krepostima i djelima ljubavi.
Najveća vrijednost knjige nije rigidna tablica stupnjeva, nego razlučivanje profinjena prisvajanja utjehe, ugleda, kreposti i duhovne uloge. Najveća opasnost nastaje kada se osobna kriza proglasi nužnim zakonom, psihička nemoć duhovnom povlasticom ili svaki prvi impuls Božjim nepogrešivim pokretom. Guyonina vlastita završna slika djelatne slobode i plodnosti daje korektiv: zrelost vraća osobu stvarnosti, odnosima i služenju.
↗ Otvori u vrtu →