Bede Frost u revidiranom izdanju iz 1935. prikazuje nutarnju molitvu kao umijeće osobnoga približavanja Bogu, a ne kao jednu zatvorenu tehniku. Knjiga najprije polazi od kršćanskoga života kao sudioništva u Kristovu životu, zatim uspoređuje šest škola molitve — ignacijevsku, franjevačku, karmelsku, salezijansku, liguorijevsku i oratorijansku — te završava opsežnim poglavljima o poteškoćama, asketskoj pripravi, napretku i duhovnom vodstvu.
Djelo je nastalo u anglo-katoličkom krugu Nashdom Abbeyja. Njegov povijesni crkveni kontekst treba razlikovati od trajne vrijednosti prikaza katoličkih učitelja molitve, osobito Ignacija Loyolskoga, Terezije Avilske, Ivana od Križa, Petra Alkantarskoga, Franje Saleškoga, Alfonza Liguorija i francuske oratorijanske škole.
Frost razlikuje znanje o Bogu od osobne spoznaje Boga. Kršćanski nauk može biti primljen izvana, ali molitva omogućuje da vjera postane vlastito, životno uvjerenje: Molitva pretvara primljenu vjeru u osobno poznanstvo s Bogom. Cilj nije prikupljanje misli, nego prijateljsko sjedinjenje u kojem razum upoznaje, srce cijeni i voli, a volja se usklađuje s Božjom voljom.
Kršćanski život pritom nije samo vanjsko kopiranje Isusovih postupaka. Po milosti Krist postaje život svojih udova, pa se njegova molitva, poslušnost i ljubav nastavljaju u njima. Taj oratorijanski naglasak produbljuje misao da Krist traži drugo čovještvo u kojem nastavlja svoje otajstvo.
Molitva ne nadomješta sakramente ni djelovanje, nego pomaže da primljena milost prožme osobu i njezino ponašanje. Zato se njezina istinitost ne prosuđuje po lakoći, obilju misli ili ugodi, nego po poniznosti, ljubavi, poslušnosti Božjoj volji i sve većemu skladu nutarnjega i vanjskoga života: Način molitve provjerava se životnim plodovima.
Ignacijevska škola ne svodi se na jednu složenu metodu. Frost opisuje više načina: razmatranje zapovijedi, zadržavanje uz pojedinu riječ molitve, ritmičku usmenu molitvu, primjenu osjetila i klasično razmatranje pamćenjem, razumom i voljom. Njihov je cilj izbor i izvršenje Božje volje, a ne intelektualna izvedba.
Franjevačka škola, osobito kod Petra Alkantarskoga, vodi od priprave i čitanja preko razmatranja do zahvaljivanja, prikazanja i prošnje. Karmelska škola čuva nužnost razmatranja za početnike, ali mu određuje cilj u ljubavnoj pozornosti. Salezijanska škola prilagođava molitvu životu u svijetu i inzistira na konkretnoj odluci za isti dan. Liguorijevska škola posebno razvija prošnju za milost, ljubav i ustrajnost. Oratorijanska škola polazi od Krista: gledati ga, sjediniti se s njim i surađivati s njegovim životom.
Različit rječnik ipak skriva isti nutarnji pokret: pripravu, Božju prisutnost, istinu ili otajstvo, pokret volje, prošnju, odluku i zahvaljivanje. Frost time potvrđuje da Različite metode molitve dijele istu unutarnju arhitekturu, ali i da Metoda je potpora molitvi a ne molitva. Kad srce prijeđe u stvaran razgovor, metodu ne treba dovršavati radi nje same.
Rastresenost često nije izoliran kvar molitvenoga časa, nego očitovanje načina na koji se živi ostatak dana. Rastresenost u molitvi razotkriva raspršen život: neumjeren govor, znatiželja, istodobno bavljenje mnogim stvarima i nedostatak sabranosti ostavljaju trag kada osoba stane pred Boga. Ipak, odgovor nije nasilje nad umom. Moli se tihim vraćanjem Bogu, bez srdžbe prema sebi; i mnogi povratci mogu postati mnogi čini vjernosti.
Suhoća također nije jednoznačna. Može proizići iz mlakosti, iscrpljenosti, bolesti ili Božjega pročišćavanja. Stoga Utjeha i suhoća nisu mjera duhovne vrijednosti, a u tami se ne preinačuje ono što je razlučeno u svjetlu: U suhoći ne mijenjaj odluke donesene u utjehi. Frost istodobno odbacuje i popustljivost i nepromišljeno naprezanje. Tijelo i duša čine jednu osobu; odmor, liječenje, promjena sata molitve ili mirniji oblik mogu biti razborit odgovor, bez napuštanja odnosa s Bogom.
Asketska priprava ne znači da čovjek najprije mora postati dobar pa tek onda početi moliti. Grješnik dolazi kao grješnik, slab kao slab, a molitva je već dio ozdravljenja. Odricanje od grijeha, mrtvljenje samovolje i čistoća srca rastu zajedno s molitvom. Među potrebnim raspoloženjima Frost ističe poniznost, ljubav, jednostavnost, velikodušnost, hrabrost, strpljivost i želju za Bogom.
Napredak se očituje kao pojednostavljenje. Diskurzivno razmatranje prelazi u afektivnu molitvu, a ona može sazreti u jednostavnu stečenu kontemplaciju. To nije prazna pasivnost ni samovoljno proglašavanje višega stupnja. Potrebni su mirna ljubavna pozornost, nenavezanost i životni plodovi; sva tri znaka moraju biti zajedno. Pojednostavljenje molitve nije neaktivnost, a povratak razmatranju ostaje moguć kada je ponovno potreban.
Voditelj je služitelj Božjega djelovanja, ne vlasnik tuđe savjesti. Njegova je zadaća upoznati konkretnu osobu, njezinu milost, zvanje, narav, okolnosti i prepreke, zatim joj pomoći čuti i slijediti Boga. Ne smije sve osobe odijevati u isti molitveni oblik niti ih vezati uza se. Time Frost snažno podupire načelo da Duhovni voditelj čuva slobodu osobe pred Božjim pozivom.
Vodstvo treba graditi mir, želju za Bogom i realnu svakodnevnu vjernost. Strogoća koja proizvodi strah može iznuditi ponašanje, ali ljubav jedina vodi prema zrelosti. Zato se pad liječi kajanjem, pouzdanjem i novim početkom, a ne obeshrabrenjem i beskrajnim vraćanjem na sebe.
Najdublja jedinstvena nit knjige jest prvenstvo Boga. Molitva nije prvenstveno sredstvo da se čovjek osjeća bolje niti privatna tehnika samousavršavanja. Ona je klanjanje, prijateljstvo i dopuštanje da Kristov život preobrazi cijelu osobu. U tom odnosu Šutnja nije prazno utočište nego dom, a vjera prelazi iz primljenoga nauka u življeno poznanstvo.
Razlomljene niti knjige nalaze se u The Art of Mental Prayer MOC.
↗ Otvori u vrtu →