Ovo nije Nasljeduj Krista Tome Kempenca, nego engleski prijevod traktata koji se u samome tekstu naziva Tauler’s Following of the Poor Life of Christ. Sadrži 236 numeriranih jedinica u dva dijela. Izdanje ga naslovnicom pripisuje Johannesu Tauleru, ali već predgovor ostavlja autorstvo otvorenim, a Huttonov uvod izrijekom ga ubraja među neautentična Taulerova djela. Najsigurnije ga je zato čitati kao kasnosrednjovjekovni taulerovski traktat, ne kao neposredno Taulerovo pero.
„Siromašni život” nije ponajprije popis lišavanja. Njegova je jezgra sloboda od prisvajanja: razum, volja i ljubav prestaju se zatvarati u stvoreno kako bi postali raspoloživi Božjemu djelovanju. Traktat razlikuje izvanjsko siromaštvo od nutarnjega te tvrdi da se krepost dovršava tek kada dobro više nije povremeni napor nego postojano usmjerenje osobe.
U najboljim odlomcima milost ne razara narav, nego je čisti i usavršava. Sloboda nije mogućnost samovolje, nego volja oslobođena grijeha i sjedinjena s dobrom. Govor o „postajanju bogom” dobiva prihvatljiv smisao samo kao sudjelovanje po milosti, nikada kao nestanak razlike između Stvoritelja i stvorenja.
Put počinje spoznajom posredovanom slikama i pojmovima, ali se ne dovršava u njima. Duša se sabire, utišava vlastito proizvođenje i uči „trpjeti” Božje djelovanje. Ta pasivnost nije nečinjenje: čovjek surađuje čisteći nakanu, čuvajući kreposti i dopuštajući da radna ljubav pripravi prostor primljenoj ljubavi.
Traktat opširno razlučuje nutarnje poticaje. Viđenje ili glas ne potvrđuje sam sebe; treba ga prosuditi prema Svetomu pismu, Crkvi, Kristovoj Muci, poniznosti i plodovima. Pretjerana pokora, tvrdoća prema tijelu i duhovna posebnost mogu biti prikrivena oholost ili napast, premda nose pobožan izgled.
Kristovo čovještvo ostaje vrata prema Bogu. Razmatranje Muke treba prijeći iz osjećaja u nasljedovanje: u strpljivost, oproštenje, poslušnost i ljubav. Euharistija se prikazuje kao plod križa i dar samoga Krista. Pojedine tvrdnje o pričesti i „savršenima” izrečene su apsolutnije nego što dopušta uravnotežena sakramentalna teologija, pa ih treba čitati unutar cjeline crkvene vjere.
Stvarna potreba bližnjega može zahtijevati da se prekine osobna molitvena vježba. Vanjsko djelo nije automatski rastresenost: njegova se vrijednost prosuđuje prema nuždi, mjeri i ljubavi. Obratno, neumjeren aktivizam može raspršiti srce. Tek kada isto predanje oblikuje i šutnju i služenje, radna i trpna ljubav pripadaju jednome životu.
Traktat povremeno apsolutizira materijalno siromaštvo i govori kao da „savršeni” može nadići crkveno ili duhovničko razlučivanje. Takva se mjesta ne mogu prihvatiti kao norma. Nutarnja sloboda ne raste izlaskom iz tijela Crkve, a zrela poslušnost ne isključuje savjet, sakramente, odgovornost i zaštitu ranjive osobe. Jednako tako, govor o trpljenju ne opravdava samoozljeđivanje, zlostavljanje ni pasivnost pred nepravdom.
Najvrjedniji doprinos knjige ostaje dinamično shvaćanje siromaštva: praznina nije cilj, nego oslobođena sposobnost da Bog djeluje, a da se primljena ljubav izlije prema bližnjemu.
— tradicionalno pripisano Johannesu Tauleru; prijevod J. R. Morella
↗ Otvori u vrtu →