Arthur Wollaston Hutton donosi trideset i šest blagdanskih propovijedi iz širega taulerovskog korpusa. Svezak je tekstološki pošteniji od mnogih ranijih izbora: priznaje da nijedna propovijed nije Taulerov autograf, nego zapis slušatelja, te razlikuje stariju lajpcišku zbirku iz 1498. od bazelskih i kölnskih dodataka. Hutton navodi osamnaest tekstova iz lajpciške jezgre, petnaest iz bazelskoga i četiri iz kölnskoga dodatka; te se brojke same ne slažu posve s naslovnih trideset i šest i traže provjeru u kritičkom izdanju.
Za razliku od Winkworth, Hutton ne izostavlja marijanske, misne ni crkveno-disciplinske odlomke. Upravo zato ovaj svezak bolje pokazuje da Johannes Tauler nije učitelj duhovnosti izvan Crkve, premda urednik njegovu mistiku mjestimice tumači kroz anglikanske i liberalne pretpostavke vlastitoga doba.
Propovijedi se vraćaju „dnu”, „temelju” ili najdubljoj moći duše. Ondje se razasute sile sabiru, stvorene slike utišavaju i duša postaje raspoloživa da Otac u njoj po milosti rodi svoju Riječ. Taj govor ne označava novu inkarnaciju ni prirodnu istovjetnost s Bogom. Njegovi su plodovi posinstvo, krepost, sloboda od prisvajanja i ljubav.
Apofatički put zato ne završava bezličnom prazninom. Što je govor o Bogu tiši, to je važnije da ostane vezan uz Krista, Pismo, vjeru i Crkvu. Tauler više puta upozorava da se ne smije zamišljati kako je netko „prerastao” Kristovo čovještvo.
Bog ne vodi sve istom stazom. Osoba može svoju naviku molitve, vrstu pokore ili omiljeni oblik samoće pretvoriti u idola i postati nezadovoljna čim je stvarnost povede drukčije. Suhoća tada razotkriva ne samo navezanost na ugodu, nego i navezanost na vlastitu sliku svetosti.
Trpno primanje Božjega rada ne ukida volju. Ono prekida pokušaj da čovjek proizvede milost, dok istodobno traži ustrajnost, kreposti, sakramente, vršenje dužnosti i slobodan pristanak.
Kristova Muka ostaje „knjiga” i „vrata”. Propovijedi o Križu razlikuju primljeno trpljenje od samovoljno izabrane boli, a nasljedovanje od osjećajnoga promatranja. Euharistija, ispovijed, crkvena disciplina i poslušnost papi i Crkvi pojavljuju se unutar istoga mističnog puta. Duhovna pričest u nemogućnosti sakramentalnoga primanja izražava čežnju, ne zamjenu ili prezir prema sakramentu.
Marijanske propovijedi povezuju Navještenje, Rođenje i Marijinu raspoloživost s duhovnim primanjem Riječi. Neke narativne pojedinosti o Marijinu svakodnevnom životu pripadaju pobožnoj imaginaciji, a ne povijesno provjerljivomu podatku.
Redovnički stalež sam po sebi ne čini svetim. Svaki poziv traži nutarnje siromaštvo, ali izvanjski oblik siromaštva, rada i askeze ovisi o dužnostima i mjeri. Bolesno tijelo treba njegu; pretjerana strogost može razoriti upravo narav koja treba služiti ljubavi.
Bratska opomena pripada ponajprije onomu tko ima službu. I tada se prosuđuje prema vlastitomu obraćenju, strpljivosti, vremenu, riječima i stvarnom dobru osobe. Kontemplacija koja hrani osudu, tvrdoću ili bijeg od povjerena rada razotkriva vlastitu neistinitost.
Propovijedi ne nose jednak stupanj sigurnosti. Temu potvrđenu u više tekstova treba razlikovati od izolirane formule u kasnome dodatku. Posebno radikalan govor o samoništenju, trpljenju i sjedinjenju valja čitati prema jasnijim mjestima o stvorenosti, milosti, razboritosti i djelatnoj ljubavi.
Unatoč tomu, svezak nudi cjelovitiji Taulerov lik od protestantski pročišćenih izbora: dominikanskoga propovjednika koji apofatičku dubinu povezuje s Kristom, sakramentima, crkvenom poslušnošću, brigom za tijelo i konkretnim služenjem.
— Johannes Tauler; uredio i preveo Arthur Wollaston Hutton
↗ Otvori u vrtu →