Laici i redovnici nisu pozvani na dvije različite mjere kršćanske punine. Svi su pozvani na savršenu ljubav i sjedinjenje s Bogom, ali molitva, žrtva i služenje dobivaju oblik prema obitelji, radu, zajednici i drugim stvarnim dužnostima. Prilagoditi put znači prevesti isti cilj u konkretan život, a ne umanjiti cilj.
Povijesni luk vodi od asketa i monaha prema Franji Saleškom, laičkim apostolatima i sekularnim institutima. Time se jasno vidi da savršenost ljubavi nije vlasništvo redovničkoga staleža. Razlike u načinu molitve, radu, zajednici i zavjetima trebaju čuvati posebnost poziva, a ne stvarati višu i nižu klasu svetosti. — Christian Spirituality in the Catholic Tradition, Sekularno posvećenje gubi identitet kada oponaša redovnički oblik
Franjina prilagodba uzima u obzir ne samo stalež nego i tjelesnu snagu, dob, mjesto, vrijeme, naravne darove i osobni ritam. Ona ne ublažava cilj savršene ljubavi, nego isti evanđeoski zahtjev prevodi u put kojim stvarna osoba može vjerno hoditi. — Ovim putom i ja mogu ići, Budimo ono što jesmo i budimo to dobro
Filotea ovu prilagodbu postavlja u temelj čitava puta: pobožnost vladara, trgovca, supružnika, udovice ili redovnika ne može imati jednak dnevni oblik, jer bi zanemarivanje zdravlja, zanimanja i obveza pretvorilo pobožnost u nerazboritost. — Uvod u pobožni život, Pobožnost prema pozivu i staležu
Nutarnje siromaštvo obvezuje sve, ali izvanjsko siromaštvo i oblik vježbi ovise o pozivu i mjeri. Redovnička odjeća sama ne čini svetim, a laički obrt ne zapriječuje sjedinjenje. Ruka, noga i oko ne trebaju zamijeniti službe, nego svaka u svojem daru služiti jednome tijelu. — The Inner Way: Being Thirty-Six Sermons for Festivals by John Tauler, Friar Preacher of Strasburg, propovijedi XIX, XXV i XXVI; Duh Sveti daruje i umijeće izrade cipela
↗ Otvori u vrtu →