Kušnja može zahvatiti maštu, osjetila i niže sklonosti te u njima izazvati snažan nemir ili čak ugodu, a da viša volja ipak ostane okrenuta Bogu. Grijeh ne nastaje iz same ponude ni iz nehotičnoga osjećaja, nego iz slobodnoga pristanka.
Ovo razlikovanje čuva savjest od lažne krivnje i istodobno izoštrava odgovornost: nije presudno što je prošlo kroz osjetilni dio, nego što je volja prihvatila, odbila ili svjesno zadržala.
— Uvod u pobožni život, IV. dio, pogl. 3–7.
Granada isto razlikovanje primjenjuje u pripravi za ispovijed i na molitvene rastresenosti. Neželjena slika, misao ili nutarnji poticaj nije osobni grijeh dok ga volja ne prihvati; savjest treba priznati slobodan pristanak, a ne tuđi upad napasti. — A Memorial of a Christian Life
Julijana razlikuje pobunu i slabost osjetilnoga dijela od dublje volje koja želi Boga. Vanjski dio može osjećati otpor prema boli, neželjene poticaje i duhovnu tamu, dok unutarnji pristanak ipak bira Krista. Bog ne pripisuje krivnju samoj krhkosti bez pristanka.
Njezin govor o „božanskoj volji” u duši ne treba pretvoriti u poricanje stvarne krivnje: knjiga uporno traži priznanje, ispovijed i obraćenje. Razlikovanje služi tome da se nehotična napast ne zamijeni s voljnim grijehom. — Revelations of Divine Love, pogl. XIX, XXXVII i LII–LIII
↗ Otvori u vrtu →